Kad se isključeni Lorenco Šimić nakon posljednjeg sučevog zvižduka vratio na teren i zaletio prema Zebecu, bila je to samo kulminacija jednog groznog, zapravo negledljivog derbija.

Bilo je to jedno veliko ništa, jedan od najgorih derbija u povijesti najveće utakmice hrvatskog nogometa.

- Žali Bože dva sata izgubljenog vremena - grintali su gledatelji nakon utakmice, a teško je i zamisliti kako su se tek osjećali nesretni Šveđani, koji su subotnje popodne proveli uz izravan prijenos utakmice dva najveća hrvatska kluba na svojoj nacionalnoj televiziji.

- Zar je za ova dva kluba igralo dvije trećine hrvatske reprezentacije - vjerojatno su se pitali u čudu na Poljudu.

Nekad su derbiji Hajduka i Dinama bili praznik hrvatskog nogometa, utakmice na kojima se imalo što vidjeti, ali i utakmice na koje se dolazilo biti viđen. Tribine Poljuda i Maksimira pohodili su svi koji nešto znače u političkom i javnom životu Hrvatske, no na ovom derbiju nije bilo nikoga. Ni predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ni Premijera Andreja Plenkovića, ni Državne tajnice za sport Janice Kostelić, ni predsjednika HOO Zlatka Mateše, ni predsjednika HNS-a Davora Šukera...

Daleko bi nas odvelo nabrajanje koga sve nije bilo, lakše je konstatirati kako jučer na Poljudu nije bilo nikoga čija funkcija bi sugerirala da se na najvećem sportskom događaju u Hrvatskoj moraju pojaviti. Došao je tek izbornik Ante Čačić, no ni on nije imao što vidjeti.

Nekad su derbije barem obilježavali novi klinci poput Pjaca i Pašalića, jučer nismo vidjeli ni to. Plejada stranaca, predvođena trenerima strancima, a ni posjeta nije bila očekivana. Poljud je nekad stenjao pod nogama 55.000 gledatelja koji su dolazili vidjeti pravi nogomet i igrače u derbiju 1982., jučer ih se skupilo 14.000.