Velika je to čast. Da netko dobije takav spomen na svoje ime, na svoje djelo, rekla nam je Marlena Plavšić, kći Zvonka Špišića.
Park kraj rodne kuće na Trešnjevci
Legenda hrvatske glazbe preminula je 2017. godine, a sad je na svojoj Trešnjevci Zvonko dobio park. U naselju Prve hrvatske štedionice, između Zorkovačke i Kostelske, tamo gdje je Zvonko provodio vrijeme sa svojom djecom, blizankama Marlenom i Aleksandrom.
Bio je ondje nekoć bazen, sad još uređuju park, a "službeno" otvorenje trebalo bi biti u lipnju. "Dečko s Trešnjevke" dobio je čast kakvu je i zaslužio. Opjevao je taj zagrebački kvart više nego itko.
Obožavao je Trešnjevku
Špišić je rođen malo dalje od parka koji sad nosi njegovo ime.
- Volio je on cijelu Hrvatsku, nastupao je posvuda, ali nikad nije želio napustiti kuću u kojoj se rodio i živio do smrti. Obožavao je Trešnjevku - kažu njegove kćeri.
Zvonko Špišić autor je oko 350 pjesama, među kojima su "Trešnjevačka balada", "Bicikl", "Suza za zagorske brege", "Milioner", "Zagreb i ja"... Jedan je od naših najvećih šansonijera. Vrlo je volio slikati, imao je i izložbe. I kuhati. Za sebe je rekao da od svih stvari najbolje zna kuhati.
- I družiti se. Nije bilo dana da u našoj kući nije netko bio na ručku ili na večeri. I uvijek je bilo pjesme u kući, uvijek je nešto komponirao. No nama je uvijek bio samo tata. Odvojio je poslovni od privatnog života, nije to miješao, tako da nama njegova slava nije puno značila. Nama je bio tata - kaže nam Marlena.
Govore da je bio strog ali pravedan.
- On je prema svima bio takav, pa i prema sebi. Ništa nije radio napola, pa tako to nije očekivao ni od drugih. I cijeli život je učio, jednostavno je bio takav - dodala je Aleksandra.
Volio je pomoći kolegama
Kažu da su, bez obzira na očevu slavu, imali normalno djetinjstvo.
- Imali smo uvijek kućne ljubimce, pravi obiteljski život. Jedina razlika bila je što su k nama često dolazili njegovi kolege. Volio je svima pomoći, pogotovo mladim kolegama. Besplatno, naravno - dodale su Marlena i Aleksandra.
Lijepe uspomene na djeda nosi Monika Plavšić. Kako sama kaže, "najzahtjevnije je komentirati nekog svog".
- Zvonka ipak ne mogu sagledati objektivno niti ga mogu gledati kroz njegova djela. To ću prepustiti publici, a ja ću pričati o svom dedi - rekla nam je Monika pa nastavila:
- Kad bih ga opisivala kao osobu, birala bih riječi dobar, samozatajan i jednostavan. Ovih dana razmišljam kako bi primio vijest o preimenovanju parka i ne mogu se oteti slici kako skromno odmahuje rukom uz jedan 'Kaj got...'. No to je vjerojatno slika iz starijih dana, kad mu je već sve bilo postalo preteško, pa je to često bio odgovor na sve.
Bio je 30 godina udovac
Dodaje Monika kako bi bio počašćen što na taj način, "odlukom svojih dragih sugrađana ostaje utkan u svom Zagrebu, u srcu Trešnjevke". Bila je mala kad je imao posljednji koncert...
- Mogu govoriti najviše o njegovim penzionerskim danima. Nažalost, posljednjih 30 godina bio je udovac, što ga je jako pogodilo te se ubrzo nakon smrti supruge Anđele prestao baviti glazbom i slikanjem, a u branši je ostao još kao umjetnički direktor Chansonfesta. Dane je najradije provodio u društvu prijatelja, obitelji, kolega, na trešnjevačkom placu, a volio je i kuhati. Moram dodati: izvrsno, a potvrdit će to i njegovi gosti - otkriva nam Monika.
Zvonko je bio veliki ljubitelj životinja
Kako kaže, uživao je u organiziranju zabava u svojem domu, s prijateljima i obitelji. Obožavao je svoj vrt iza kuće, satima je ondje uređivao cvijeće, a bio je i veliki ljubitelj životinja, u dvorištu je napravio mali bazen, a u njemu je imao ribice.
- Uvijek je u džepu imao spremnu pokoju pseću poslasticu za četveronožne stanovnike Trešnjevke koji bi prolazili ispred kuće - otkriva nam Monika.
Vratila se potom na Park Zvonka Špišića...
- Mi smo kao obitelj iznimno sretni što je ova građanska inicijativa urodila plodom te što su pronašli idealno rješenje, tj. lokaciju za našeg dragog dedu i tatu. Lijepo je vidjeti da se duh 'stare Trešnje', odnosno starog Zagreba, nastoji održati kako bi pričao priču novim, mlađim generacijama. Ovom prigodom želimo zahvaliti na angažmanu u svoje i u Zvonkovo ime svima koji su sudjelovali u ovoj inicijativi - završila je unuka velikoga glazbenika.
A inicijativa za imenovanja parka po trešnjevačkoj legendi krenula je od Krešimira Radielovića.
Napravili anketu u parku
On je na društvenoj mreži pokrenuo priču, a pomagala mu je i Monika.
- Je, zajedno samo skupljali peticiju po Trešnjevci. Ja sam se toga primio 2018., u grupi o kvartu na Facebooku. Trajalo je vrlo dugo, a i bivša i sadašnja gradska vlast svojatali su to, kao da je njihovo. A i jednima i drugima samo da je što manje raditi - rekao je Radielović pa nastavio:
- Stavio sam anketu o tome gdje bi stanovnici iz kvarta željeli da bude ulica, park ili trg nazvan po Zvonku Špišiću. Uvjerljivo najviše glasova dobio je Park Stara Trešnjevka. No onda je nastao otpor, logičan, da bi tad puno ljudi moralo mijenjati adrese, ali i institucije koje su ondje. Nakon toga napravio sam drugu anketu, u kojoj sam sugerirao taj prostor između Kostelske i Zorkovačke, jer sam znao da nema ime. U svakom slučaju, predugo je trajalo, ali drago mi je da je napokon realizirano.
U ostvarenju imenovanja parka po trešnjevačkoj legendi pomogli su i novinar Radio Sljemena Ivan Hlupić te njegova emisija "Moj Firtl". Luta taj reporter gradom i pomaže u ovakvim slučajevima zaslužnim ljudima. Park još nije do kraja uređen, a za to je predviđena sadnja dvadesetak stabala. Trebala bi ondje biti manifestacija u čast Zvonku Špišiću, a svečano otvorenje planirano je za lipanj, kad bi trebao ondje biti i prigodni koncert.
Koncert na otvorenju parka
A koliko je Špišiću značila Trešnjeva, možete shvatiti iz njegovih riječi.
- Rodio sam se u ovoj kući i ovdje živim cijeli život. Živim za Trešnjevku, i za Zagreb, i sve to vidi se po mojim pjesmama. Kad sam pisao o njima, to su bila više ljubavna pisma nego pjesme. ‘Trešnjevačka balada’ nastajala je čak devet godina. Imao sam naziv pjesme i jedva sam našao nekoga tko će mi napisati baš ono što sam želio. Veliki pjesnik Drago Britvić napravio je to nakon četiri godine, a onda je pjesma stajala još pet godina u ladicama radiopostaja. Tek kad se počela puštati na radiju u Ljubljani, prepoznali su je i u Zagrebu... A stihovi balade i dalje teku: ‘Ali treba doći u proljeće, kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta, pa potok pojuri prema jutarnjoj smjeni. Treba doći u proljeće, kad Pongračevo zazeleni, i kad sve to ne košta ništa, u ovom kvartu bez groblja i rodilišta...’