Za mene oduvijek postoji samo jedna ljubav - prema istoj ženi te ljubav prema pjesmi, iskrenoj i nježnoj. Govorio je tako Ivica Šerfezi, legendarni glazbenik koji nas je napustio prije 20 godina. Zlatni dečko hrvatske estrade ostavio je neizbrisiv trag na našoj glazbenoj sceni s hitovima kao što su "Suze liju plave oči", "Ruže su crvene", "Ximeroni"... U 46 godina dugoj, kako je sam volio reći, zabavljačkoj, a ne pjevačkoj karijeri, nanizao je 15 zlatnih ploča i milijunske naklade. Njegovu je zavidnu karijeru zaustavila bolest. U veljači 2004. saznao je da boluje od raka želuca, a s liječenjem je počeo u ožujku.
Vješto je skrivao bolest od javnosti jer je htio da ga se pamti samo po njegovoj glazbi. Preminuo je dva mjeseca nakon početka liječenja, na rođendan svoje supruge, 29. svibnja. Njegova je smrt šokirala brojne, kako obitelj i kolege tako i njegove obožavatelje.
Odrastao je s majkom i sestrama
Rođen 1. prosinca 1935., Šerfezi je odrastao sa samohranom majkom Vjekoslavom te dvjema starijim sestrama blizankama, Anicom i Vjekoslavom. "Manje mašte, više kruha", govorila je njegova majka i tako ga naučila da marljivo radi kako bi postigao ono što želi. Iako im nije uvijek bilo lako, djetinjstva se uvijek rado prisjećao.
- Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, a nju okružuju brežuljci Zajčeve i Lašćine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba. Ljeti ribolov u maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane uz šumu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim brežuljcima. Tu se meni rodila ljubav prema sportu. Vrijeme kad nismo bili u školi, moji vršnjaci iz susjedstva i ja smo provodili na ulici. A i što bih drugo? Televizije tada još nije bilo, novac za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami - prisjetio se 1968. Kao i toga da se sve dijelilo "od kruha do masti".
- 'Daj jedan griz!'. Koliko sam puta to izgovorio ili čuo? To su bili divni dani. Kad me je majka zvala kući, uvijek je slijedilo ono: 'Mama, još samo malo...' Onog tko nije bio za većinu, naše je društvo nerado prihvaćalo i klonilo ga se. Uvijek smo se natjecali u igrama i tako usputno razvijali natjecateljski duh. Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepušten sam sebi, svojoj snalažljivosti i vještinama - govorio je..
Radio je kao teniski trener u Njemačkoj
U tinejdžerskim mu se godinama javila ljubav prema sportu, a igrom slučaja zaljubio se u tenis, koji je igrao i u pauzama na brojnim festivalima.
- Već sam spomenuo da nismo živjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama i hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao 17 godina, počeo sam zarađivati. Tijekom školskih praznika radio sam kao soboslikar. Jednog dana sam farbao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan, pošao sam za njim. Kad smo završili, Karlek je rekao šest riječi koje su za mene bile presudne: 'Mali, ti bi mogao dobro igrati!' - ispričao je Ivica svojedobno.
Otad je redovito počeo odlaziti na Šalatu, a nakon dvije godine dobio je stipendiju od kluba "Trešnjevka". Nije mu dugo trebalo ni da bude treći u Hrvatskoj u tenisu. Kasnije je čak i radio kao teniski trener u Njemačkoj. Velika mu je želja bila popularizirati golf u Zagrebu, smatrao je da metropola mora imati terene. Bio je i predsjednik golf-kluba Bundek. Jednako toliko volio je i Dinamo. Još sa 16 godina budućnost je vidio u kopačkama i dresu nogometaša, no sputavale su ga visina i brojne ozljede.
- Strepim za svoj Zagreb, nije mi svejedno kako će se zvati Dinamo, je li grad u mraku, jesu li ulice čiste i tko je gradonačelnik. Jako se brinem za imidž Zagreba - govorio je 1994. Za Dinamo je Ivica oduvijek navijao te se nije slagao s promjenom imena u Croatia.
- Dinamo je klub koji je otkad znam za sebe simbolizirao hrvatstvo, njegovom bojom smo se svi ponosili. Nije čudno da mladi s njim žele i u nebo i u pakao. Da mu se vrati ime Dinamo, 20.000 nekadašnjih članova istog bi se trenutka ponovno učlanilo. Croatia je lijepo ime, ali čemu gušiti tradiciju? Nitko se ne bi trebao sramiti reći da je pogriješio i vratiti sveto ime - pričao je Šerfezi.
Prvi nastup imao na Dinamovom stadionu
Bez glazbe nije mogao. Kako je pričao 1968., uvijek je žalio za time što nitko u njegovim mlađim danima nije uvidio da ima dar za pjevanje te zbog toga nije imao glazbeno obrazovanje.
- Umjesto da izgrađujem glas, morao sam učiti muzičku abecedu. No za to nikog ne krivim - govorio je.
Glazbom se počeo baviti na ondašnjim plesnjacima, a prvi važniji nastup imao je na Dinamovu stadionu s talijanskim pjevačem Domenicom Modugnom.
- S Modugnom sam se upoznao 1960. tijekom njegova gostovanja u Zagrebu i odmah se našao u neobranu grožđu. Nekoliko godina kasnije upoznao sam Deana Martina, koji mi je omogućio da vidim njegovu probu u Hollywoodu u NBC studiju. To je bio doživljaj! Silna tehnika, gužva u studiju, ekipe stručnjaka ne osvrću se jedni na duge, sve vrvi i zuji do onoga poznatog znaka 'pazi, snima se!'. Tad nastupa Dean Martin. To mora uspjeti otprve! Sve je proračunato, do najsitnijeg detalja - ispričao je za Plavi vjesnik.
Veliki je uspjeh doživio s prvom pločom "Ruže su crvene", a najveći je imao u suradnji s Nikicom Kalogjerom i Ljupkom Dimitrovskom.
- Nisam imala brata pa mi je Šerfa bio kao brat. Nikica je za njega pisao još prije nego što je počeo suradnju sa mnom i on se sjetio toga. Mislim da smo i ovdje i u Njemačkoj bili savršeno primljeni. Bili smo vrlo slični glasovno i karakterno - govorila je Ljupka, koja nas je napustila 2016. Svoju je glazbu radio, kako je govorio, za prosječnog Jugoslavena.
- Moj je cilj i najsretniji sam kad onaj moj susjed mesar ili radnik iz treće smjene dođe kući, pa onako umoran zaželi da čuje, na primjer, 'Ruže su crvene'. Ja pjevam za njih, a ne zato da mi prođe vrijeme! Nikad se nisam razmetao svojom intelektualnošću, svojim specijalnim stilom u zabavnoj muzici, specijalnim izrazom. Nastojim uvijek u svoj repertoar uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim ljudskim sadržajem. Mojim pjesmama nije potrebna specijalna atmosfera da bi se mogle doživjeti. Svatko i na svome mjestu može ih slušati, odmoriti se kraj toga, a ako je raspoložen, naći i dio sebe u njima - govorio je.
Zadnji je put na pozornicu stao osam dana prije smrti
Ivica je često odlazio na turneje po SSSR-u, DDR-u i SAD-u, a svoj najveći koncert je imao 1966. u Moskvi pred 20.000 posjetitelja.
- Kad pjevač nastupi na takvoj priredbi, ima osjećaj da su svi stanovnici jednoga grada okupljeni u gledalištu. Što se mene tiče, nisam imao ništa veću tremu nego obično, iako ta impozantna brojka znatno utječe na raspoloženje pjevača pred nastup. Tek danas shvaćam što znači takav nastup za pjevača zabavne muzike, no onih dana me to nije šokiralo - rekao je 1968. Ivica.
Zadnji je put na pozornicu stao osam dana prije smrti. Tad je nastupao u Dubrovniku s njemačkom pjevačicom Dagmar Frederic. Prije smrti je dogovorio i turneju na Jadranu i po njemačkim gradovima s Ljupkom Dimitrovskom, ali na nju nisu uspjeli otići. Njegova najveća ljubav je, osim glazbe, bila i njegova supruga Božica.
U braku s Božicom bio je 42 godine
Upoznali su se kad je njemu bilo 19, a njoj 16 godina, na teniskom igralištu na Šalati. U to je vrijeme on radio kao soboslikar, a ona je tada bila teniska prvakinja koja je dvaput osvojila naslov prvakinje Jugoslavije te sedam puta naslov prvakinje Hrvatske. U braku, koji je trajao 42 godine, Ivica i Božica nisu se nikad posvađali.
- Ama baš nikad! Ni kćeri mi to ne vjeruju. Nismo jer kad bi se u zraku osjetila napetost, jedno od nas bi popustilo da se sve slegne pa nastavimo u miru razgovarati. Kad nije bilo te napetosti, nije bilo ni iskrica. S njim se nije ni moglo svađati. Svi su ga voljeli - rekla je Božica za 24sata prije deset godina.
U braku su dobili dvije kćeri, Sanju i Ana-Mari, a imali su i četvero unučadi, Niku, Saru, Korinu i Bornu. Svoju su djecu odgajali da budu skromna te su ih učili da su svi ljudi jednako vrijedni. Njemu nikad nije bilo bitno tko se čime bavi nego mu je bilo važno samo da je čovjek.