Današnji gost emisije 'Nedjeljom u 2' je Zlatko Burić-Kićo (69) koji je prema izboru Europske filmske akademije najbolji europski glumac.
Zlatko se proslavio kroz ulogu 1996. godine u danskom trileru Pusher u kojem je igrao jednu od vodećih uloga. U današnjem razgovoru s Aleksandrom Stankovićem otkrio je kako dosta dugo nije gledao na sebe kao na glumca, a odluku da postane glumac donio je upravo nakon uloge u filmu Pusher.
- Dosta kasno sam postao glumac. Ja sam sebe vidio kao nekog kulturnog aktivista ili kao radikalnog kulturnog aktivista. Mi nismo govorili o glumcima, već smo bili proizvođači slika, pokreta, glazbe, velikih skulptura. Kad smo pravili predstave bilo je glumaca, ali nikada o sebi nisam mislio kao o glumcu. To je bila neka vrsta redukcionizma, kao da me stavlja u neku kutiju koju ne želim. Prvi sam donio odluka da sam glumac sa 44 godine nakon filma Pushere. Do tada nisam uopće želio ili mislio da ću glumiti u filmovima. - rekao je Zlatko.
- Ja sam u to ušao nevoljko. U to vrijeme bilo je puno izbjeglica iz Jugoslavije u Danskoj i oni su bili na tzv. 'trpljenom boravištu', dobili su hranu i smještaj ali se nisu smjeli uključiti u društvo. I to je trajalo 2-3 godine i bilo je strašno. I onda je udruga danske izbjeglicama koja je izvan vlade ali ima veliku moć i novca zajedno s izbjeglicama organizirala paralelni poluilegalni sustav obrazovanja.
U to sam vrijeme radio s jednom ukrajinskom režiserkom na katedri filma o kazalištu. Tamo sam načuo da traže ljude za film i napravio probno snimanje. I tada me nakon toga režiser počeo provocirati na neku foru stranaca i Danaca koja je meni u tom momentu bila mučna. On je htio reakciju. To je postala čuvena svađa o kojoj svi pričaju.
Zlatko nije nikada pohađao Glumačku akademiju te ima neformalno obrazovanje koje je stekao u Osijeku.
Kaže da dok glumi nikad ne postaje u potpunosti netko drugi, već uvijek ostaje Zlatko Burić Kićo.
- Dok glumim ja sam uvijek Zlatko Burić Kićo. Moja priprema za glumu je da konstruiram lik i da komentiram taj lik, ali da promjene budu zaista male te da lik bude što sličniji meni.
Za ulogu u filmu 'Trokut tuge' švedskog redatelja Rubena Östlunda, Zlatko je osvojio europskog Oscara za najboljeg glumca.
Zlatko je otkrio svoje iskustvo rada s Rubenom te kako je prolazio proces izbora glumaca.
- Volim i cijenim Rubena i njegovo tvrdoglavo ustrajanje na načinu produkcije filmova.On je izbor glumaca radio skoro dvije godine. Meni su kao glumcu ti susreti sa Rubenom bili jedno od najljepših iskustava koje sam doživio u životu. Ja sam išao na kastig i dobio sam tekst i mislio da sam da ću nešto izvesti, no tamo je bio Ruben od prvog dana i to je bio jedan razgovor od dva i pol sata gdje smo mi improvizirali. Više puta smo se tako sastajali. Zapravo sam mislio da neću dobiti taj film, ali sam već bio zadovoljan činjenicom da sam imao to iskustvo u kojem smo postajali prijatelji.
Zlatko je ponosan na svoju ljevičarsku političku orijentaciju te se često pitao o tome kako njegov rad doprinosi mijenjanju društva na bolje. U razgovoru je rekao kako vjeruje da umjetnost mijenja svijet te kako misli da je svojim radom doprinio nekim pozitivnim koracima.
- Vjerovao sam da se s nekom mekanom strategijom mogu mijenjati percepcije ljudi, da će oni izaći iz nekog patrijarhalnog, klasnog sustava i da će početi graditi neki bolji svijet. Možda je to sve bio krivi put i možda smo trebali biti pametniji te se organizirati politički. To me ozbiljno mučilo. Da li su nam dani uzalud prošli? Sad ipak mislim da umjetnost mijenja svijet. Kada me prošlo taj depresivni trenutak shvatio sam da smo napravili neke velike korake.