Suzdržan, zatvoren, ponosan, smiješan..., Marley je u ovoj knjizi opisan kao čovjek. Nije više samo prerano preminula legenda s vatrom u očima. Jedan od najživopisnijih portreta glazbenika koji je ikad napisan. Riječi su to kritičara Kena Tuckera. Početkom veljače izašla je knjiga Timothyja Whitea, autora knjige "Catch a Fire: Život Boba Marleya", o jamajčanskom glazbeniku. Na gotovo 600 stranica secirao je njegov život, sa samim glazbenikom razgovarao je dvadesetak puta, u dugačkim intervjuima, u razdoblju od sedam godina. Razgovarao je i s njegovim suradnicima, prijateljima, obitelji, a posebno je istaknuo majku Cedellu Marley Booker.
No žena ga je više odredila, ne samo u glazbenom smislu, nego i u životnom i vjerskom. Bila je to Rita Anderson, ponajviše zbog priča o Haileu Selassieju, etiopskom caru. "On je naslijedio Jaha, on ne može umrijeti. Rasta se ne boji smrti, jer rasta nikad ne živi i nikad ne umire." Kako ističe White: "Moj cilj u pokušaju da prepričam ovu priču iz subjektivnog stajališta njezinih protagonista je da prenesem činjenicu da su ljudi koji su okruživali Hailea Selassieja i Boba Marleya u prošlosti i sadašnjosti doista vjerovali u 'magiju' i živjeli svoje živote u skladu s tim uvjerenjima".
Bob Marley davao im je povoda za to. Jako je podupirao kulturu, pokret, kako god to nazivali. Objašnjavao je, kad je potpuno ušao u "rasta", kako on i njegova braća žele emigrirati iz Babilona, "zemlje u kojoj ljudi griješe i pate zbog toga", te se žalio vratiti "Majci Africi", u Etiopiju.
- Ljudi na položajima u vladi Jamajke trebaju očistiti slamove i nahraniti moje ljude, moju djecu! Čitam novine i sram me je. Zato moramo otići odavde i vratiti se u Afriku. Kad bi Jamajka bila moj dom, onda bih ja volio Jamajku, a ne bih se osjećao kako se osjećam: da ovo mjesto nije moj dom. Ne želim se boriti s policijom koja je svojom okrutnošću pridonijela pokretanju nemira. No kad se krenem seliti u Afriku, ako budu rekli da ne mogu, onda ću se osobno morati boriti - rekao je jednom prilikom.
Na Jamajci su ga mučila gladna lica i siromašni kvartovi, vjerovao je da u Africi nije tako. Napokon je, 1978. godine, došao tamo. Vidio je da je sve jednako kao i na Jamajci, pokvarene i korumpirane vlade, siromaštvo... "U ratom razorenu Etiopiju ušao je iz Kenije kako bi otkrio da je njegov ljubljeni Haile Selassie - čovjek kojega je obožavao poput boga - umro ponižen i da je pokopan u neobilježenom grobu.
Odsustvo bilo kakvog spomenika tom čovjeku, uz otvoreni prezir s kojim su se Etiopljani prisjećali svoga nekadašnjeg cara, duboko su potresli Marleya", piše White u knjizi. Volio je život i djecu, imao je njih 11, ne sve sa istom ženom, odnosno Ritom. "Želim djece koliko je školjaka u moru", rekao je jednom prigodom. No Selassie i rastafarijanstvo nije mogao odvojiti od sebe, bez obzira na obitelj. "Presudila" mu je, naoko, benigna ozljeda na nogometu, izgubio je nokat na palcu. Na moderne tehnike medicine nije želio pristati. "Raste ne vjeruju u amputaciju", s prezirom bi im odgovorio. "Ja i moja braća ne dopuštamo da se čovjeka razmontira. Jah, živući Bog, Njegovo carsko visočanstvo Haile Selassie I., Ras Tafari, Lav Osvajač iz Judina plemena, dvije stotine dvadeset i peti vladar tri tisuće godina starog etiopskog carstva, Vladar svih vladara, Kralj svih kraljeva, Nasljednik Salomonova trona, On će me izliječiti meditacijama uz moj kalež za gandžu, moju lulu ili će me kao sina uzeti u svoje Kraljevstvo. Nikakav skalpel neće sjeći moje meso! Ne mogu ubiti Jaha, ne mogu ubiti rastu. Rastamon živi dalje", piše White u knjizi.
Otkriva nadalje kako se mogao spasiti, samo da je to htio.
- Samo dvanaest mjeseci ranije još se mogao spasiti. Da je prestao liječnike nazivati samfiejima, što je u jamajčanskom patoisu označavalo ljude kojima se vjerovalo, a koji su varali naivne pretvarajući se da imaju moć obeah magije.
Da se podvrgnuo kemoterapiji ili tretmanu zračenjem te suočio s neizbježnom činjenicom da će mu griva od dreadlocksa otpasti s glave poput klupka zmija. Da nije vjerovao napušenim ulizicama koji su zujali oko njega - piše autor. Liječenja u Americi i Njemačkoj nisu pomogla, bilo je prekasno. U tim zadnjim trenucima Marley je razmišljao: "Pitao se hoće li možda umrijeti na grudima bjelačke Amerike tijekom svoje nadolazeće turneje ondje i razmišljao o ironiji takvog scenarija". Bilo je to u vrijeme kad je smatrao da ima još godinu, dvije života. Preminuo je 11. svibnja 1981.