Nakon duge i teške bolesti u 88. godini u srijedu navečer zauvijek je zaspao naš dvostruki oskarovac Branko Lustig. Kao dijete preživio je strahote logora Auschwitz, koje je ovjekovječio u čuvenom filmu “Schindlerova lista”.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ostatak života radio je sve da se užasi genocida nad Židovima nikad ne zaborave. Rodio se u Osijeku 1932. godine, a zbog židovskog podrijetla izgubio je većinu članova obitelji u vrijeme Drugog svjetskog rata. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1955. godine. Iste godine počeo je karijeru u Jadran filmu, koju je okrunio Oscarima u Hollywoodu.
U SAD se preselio 1988., gdje je snimao s najvećim svjetskim imenima te je surađivao sa Stevenom Spielbergom i Ridleyem Scottom. Vratio se u domovinu prije šest godina da odavde ode na vječni počinak. Od Lustiga su se jučer pozdravljala najveća imena hrvatske filmske industrije. Slavni redatelj Veljko Bulajić (91) prisjetio se jednog od posljednjih njihovih razgovora.
- Bio je to više pokušaj razgovora. Bio je vrlo loše, nije mogao govoriti. Osjetio sam da je to naš posljednji razgovor - otkriva nam Bulajić. Lustig je debitirao kod njega na filmu dok je radio “Kozaru”.
- Pamtit ću ga kao velikog čovjeka i vrhunskog filmskog radnika - kaže nam glumac Miljenko Brlečić (69). Lustig je puno puta posjetio Auschwitz i proživljavao proživljeno...
- Ovo govorim prvi put. Svi koji su proživjeli slično što i ja pričali su o sebi kao najpoštenijima. Za razliku od njih, ja priznajem, krao sam gdje sam stigao. Uvukao bih se i kraj čovjeka koji je umirao te mu uzeo šnitu kruha. Njemu više nije trebala, a meni je to značilo još jedan dan života - rekao nam je svojedobno Lustig u velikom intervjuu za Express.
Od ovog iskrenog i potresnog priznanja Branka Lustiga prošlo je osam godina. Tad nam je po prvi put ispričao detalje proživljenog užasa koje nije stavio ni u Oscarom okrunjenu “Schindlerovu listu” iz 1993. Način na koji je Lustig pričao o svom životu može se opisati kao živo platno. Riječima bi oslikao svaki detalj onoga što je proživio, a boje su nerijetko bile hladne i sive. Te 2011. razgovarali smo u njegovu omiljenom kafiću Charlieju, podno njegova stana u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici, gdje su mu jučer u čast, na najdražem stolu ostavili njegov šešir. Bio se baš vratio iz Auschwitza, u koji nije bio kročio od snimanja “Schindlerove liste”.
- To je nevjerojatno da netko može proći kroz sve to i ostati normalan. Čudno, no na mene to nije ostavilo nikakvog utjecaja. Nisam imao noćne more niti sam imao PTSP - pričao nam je tad Lustig.
Da nismo znali tko je i što je sve u životu proživio i napravio, rekli bismo da sjedimo sa skromnim djedom punim nevjerojatnih životnih priča. Nikad ne biste rekli da je taj isti čovjek dva puta stajao na bini o kojoj sanjaju svi glumci, producenti i redatelji svijeta. A tad nam je opisao i kako je odlučio da će, dok je živ, svijet podsjećati na užase koji su Židovi osjetili u najstrašnijim logorima: “Imao sam tu nesreću da sam u logoru bio među najmanjima.
Prije vješanja poredali bi nas po veličini, a ja sam, eto, uvijek morao stajati u prvom redu. Svi koji su umirali s omčom oko vrata, prije no što bi im izmaknuli stolac, vikali su na židovskom: ‘Nemojte nas zaboraviti, kažite svijetu kako smo umirali!’. Već tad sam si obećao, iako sam bio jako mali, da ću ispuniti njihovu posljednju želju.”
Kad je došao u Hollywood, postao je, rekao je, svjestan da treba raditi filmove o tome. Tako je stvarao seriju “War and Remembrance”, koja je jedna od najboljih serija ikad snimljenih o holokaustu. U Auschwitzu je imao samo jedan plan - preživjeti dan.
- Samo sam čekao jutro da se probudim. Buđenje je značilo još jednu priliku da pronađem hranu i da izbjegnem posao koliko mogu. Nije se radilo o tome da ga sabotirate kako biste Nijemcima oslabili ratnu mašinu nego da sebe spasite. S 12 godina nosio sam teške kragnje s cementom i ciglama. Što ste ih manje natovarili, manje ste trošili energije, a to vam je značilo produljenje života - detaljno nam je bio opisivao preživljavanje Lustig. Nije se sjećao je li išta sanjao.
- Da vam iskreno kažem, rekao sam da sam bio u baraci 24, no ni to nisam siguran. Je li bio broj 24 ili 17, tko će to više znati. Samo je jedno sigurno. 11 nije bio jer je ondje bio Gestapo - pričao nam je Lustig. Sve mu je bilo u magli jer se ljudsko tijelo bori zaboraviti neugodne trenutke.
- Sigurno nam nije bilo ugodno kad bi nas polegli gole na stolove i batinali gumenim palicama. To su stvari koje nastojite zaboraviti - pojasnio je tad. Od malih nogu je bio snalažljiv, zbog čega je i preživio logor smrti. Ispričao nam je kako mu je očevo poznanstvo u logoru spasilo život.
- Kako sam oslabio, više nisam mogao raditi u rudniku pa su me stavili da pasem guske i hranim zečeve. To jutro osvanuo je sunčan i topao dan. Oslonio sam se na baraku i zaspao. Nesretne guske pobjegle su na zelenu travu, a mene je probudio bijesan SS-ov natporučnik. Rekao mi je da se sagnem i stao me tući bičem od volovske kože. Plakao sam na hrvatskom jer djeca uvijek plaču na materinjem jeziku - životopisno je pričao Lustig pa nastavio: “Odjednom je stao i pitao me na čistom štokavskom: ‘Od kuda si ti, mali?’. Rekao sam: ‘Iz Osijeka’. Nastavio je: ‘Što ti je bio ćaća?’. Nekako me stislo oko srca jer ‘ćaća’ dugo nisam bio čuo.
Ispričao sam mu da je bio natkonobar u hotelu Central. On se prisjetio kako je moj ćaća njegovom ćaći uvijek davao besplatno piće i to mi je spasilo život.” Potom ga je SS-ov natporučnik odveo k sebi i ondje mu je Lustig nekoliko mjeseci glancao cipele i čuvao psa Rexa. Natporučnik je nešto bio zaribao sa ženama pa je završio je ruskoj fronti, a Lustiga su vratili u rudnik. Kako se, glancajući cipele, “ugojio”, uspio je preživjeti još jednu logorsku godinu. Dio logoraških dana proveo je u zastrašujućem logoru Bergen-Belsen. Bio je to logor u kojem je život izgubila i čuvena Anna Frank.
Nakon oslobođenja imao sam 33 kilograma, smrznutu nogu i još neizliječen tifus. Kući su nas vraćali u kamionima. Tada sam znao da mi je majka živ, jedva sam čekao da je vidim...
Pričao nam je prije osam godina najveći naš producent. Na vječni počinak otišao je s istom zloglasnom tetovažom A3317 s kojom je preživio logore. Nakon oslobođenja iz Auschwitza je izašao s 33 kilograma, sa smrznutom nogom i neizliječenim tifusom. Kući su ih vraćali kamionima, a Branku su bili objasnili kako će svoj prepoznati po Jugoslavenskoj zastavi i himni koju će pjevati bivši logoraši.
- Na žalost nikada nisam imao previše sluha. Onako iznemogao popeo sam se u kamion i nakon 20 minuta vožnje shvatio da sam opet s Poljacima. Ostavili su me usred šume, a ja sam od očaja stao plakati - pričao nam je tada kako mu se činilo da mukama nema kraja. Spuštala se noć i tu je nastupila prava scena kao iz filma.
- Osvijetlili su me farovi džipa, iako ja tada nisam ni znao što je džip jer sam ga prvi puta vidio. Na povjetarcu se vijorila izraelska zastava sa zlatnim rubom, iako u ono vrijeme Izrael nije ni postojao. Bila su to dvojica muškaraca iz jedne brigade židova dobrovoljaca koji su se pridružili Britancima u borbi protiv Nijemaca. Pukovnik komandant te brigade poveo me sa sobom i u štabu telefonirao sve dok mi nije pronašao majku. Osobno me njoj odvezao. Sjećam se dugačkog špalira žena iz Siska i majke na samom kraju. Pao sam joj u zagrljaj i dugo smo tako plakali. To je bio kraj njemačke avanture malog Lustiga - opisivao nam je Branko, onako filmski kako je i živio.
U to vrijeme je intenzivno razmišljao o pisanju svoje biografije. No uvijek bi rekao kako nema vremena da ju napiše. Na papir ju je htjela ovjekovječiti i njegova kći pa nam je rekao da je bila znatiželjna poput nas te ga stalno zapitkivala o čemu je razmišljao u ovom i onom trenutku.
- Uopće nisam mislio. Jedino mi je na pameti bilo da moram ostati živ. Vjerujem da je tako bilo svim logorašima osim onima koji bili ondje po pet godina pa su smišljali načine kako spasiti što više ljudi - pojasnio nam je tada. Od onog iscrpljenog i oboljelog dječaka postao je producentski mogul koji se družio s najslavnijim holivudskim glumcima. I o njima nam je bio pričao dogodovštine.
Temperamentnog Russella Crowea pripitomio je kao mačića, a kako prisjetio se 2011.
- U Londonu smo snimali film tek 10 dana. U noći mi je zazvonio telefon i netko je galamio da će me zadaviti. Nisam imao pojma tko je i zbog čega mi prijeti. Uglavnom bio je to Russell koji je bjesnio jer njegovom osobnom garderobijeru nisam dao višu dnevnicu. Htio sam odustati od filma i otići, no Spielberg me nije pustio. Na kraju mi je Russell poslalo pismo isprike koje dan danas uokvireno držim u svom uredu u L.A.-u. Napisao je da mu je žao i da je svemu kumovao alkohol. Danas smo najbolji prijatelji. Kod kuće imam čitavu seriju šilt kapa i majica u raznim bojama sa znakom zeca od rugby kluba iz Australije kojem je on predsjednik. Uvijek kad je u L.A.-u idemo na ručak i jako se volimo - pričao je tada.