ŽIVORAD TOMIĆ (Express): Za razliku od Kanea, Lebowskom će netko dignuti spomenik
„Veliki Lebowski“ je sve što „Građanin Kane“ nije. Ipak, ta dva velika američka filma, zajedno, savršeno oslikavaju fantaziju zvanu Američki san. Wellesov film govori o američkom uspjehu, o bogatašu, tajkunu i moćniku koji je toliko bogat da može, čini se, kupiti cijeli svijet. Film braće Coen (snimljen 1998, prije 20 godina, pred kraj ne samo stoljeća već i tisućljeća) priča je o junaku koji ne uspijeva ni u čemu. On je gubitnik, bez novca, karijere, ugleda, moći, mjesta u društvu. Riječju: ništa. James Foster Kane je u središtu Amerike, Lebowski daleko od ruba, na otpadu. Kane radi sve, Lebowski ništa. Kane može sve, Lebowski ništa. Kane želi sve, Lebowski tvrdoglavo traži samo jednu jedinu stvar, svoj tepih koji „stvarno zaokružuje sobu“ i koji su popišali neki kriminalci. Zamijenili su ga s bogatašem istog prezimena i Lebowski do kraja filma neće odustati od namjere da vrati svoj tepih. Postat će detektiv poput onih iz doba film noira. Izgledom jadan, zapušten, bradat, duge kose, u bermudama, majici, zgužvanom bademantlu i šlapama (ili tenisicama, nisam siguran). Iako cijeli film traga za navodno otetom mladom ženom bogataša, njegova je potraga više nalik filmofilskoj sprdačini nego detektivskom poslu, a njega ne zanima ni novac ni oteta ljepotica ni bogataš već samo njegov popišani tepih. Veliki Lebowski ne želi ništa i on je, čini se, čista suprotnost Američkom snu koji svakome obećava sve ako se potrudi dati od sebe sve da bi dobio ono što se zove „sve“.
Je li ta propalica doista suprotnost Američkom snu ili je možda baš on pravo ostvarenje toga sna, sve ono što Charles Foster Kane nije?
U stvari, nije točno da Lebowski ne želi ništa. Ima nešto što njega stvarno zanima i u čemu želi biti prvi. To je kuglanje. Kugla je njegov biznis, a kuglana Wall Street, General Motors, U.S. Steel, Shell Oil, Washington, Pentagon i Disneyland.
Priča o Lebowskom počinje s glasom zapadnjačkog pripovjedača i prizorima prerije kao da se radi o legendi o nekom mitskom junaku s Divljeg Zapada, nastavlja se u Los Angelesu pokvarenih i moćnih bogataša koji su u stvari invalidi bez prebijene pare, gradu fatalnih žena koje su feminističke umjetnice i metropoli otetih ljepotica udatih za novac nakon uspješnih karijera porno zvijezda. Priča o Velikom Lebowskom počinje i završava kao legenda o junaku s Divljeg Zapada, tetura poput film noira o detektivskom junaku Raymonda Chandlera i utapa se zajedno s Američkim snom u fantaziji o životu bez rada, novca, obaveza, poreza, posla, brige i stresa, životu koji je možda onaj pravi besposličarski i bezbrižni Američki san. Američka utopija. Pomalo nalik vjeri, kao što je i Veliki Lebowski nalik endemskom američkom svecu koji ima svoje sljedbenike i svoji kult nikao na neradu i kuglanju. Svecu kojemu će, za razliku od Charlesa Fostera Kanea, kad tad u Americi podići spomenik. Svecu nalik Svetom Franji. U bermudama, bademantlu i šlapama.
VELIMIR GRGIĆ (književnik i filmski kritičar): Ima sve simptome pravog klasika
“Veliki Lebowski” je stvarno postao velik - s dvadeset godina u Americi još uvijek ne smije piti alkohol, ali kako smo naučili iz filma, ionako preferira drugu vrstu droge. Dvije godine zagazio u punoljetnost, filmski klasik braće Coen vraća se u kina s religijom i filmskim festivalom koji je inspirirao, što nas, ovako s odmakom, podsjeća da je “Veliki Lebowski” za svog mladog života postao uistinu veliki film.
Nije lako napraviti dobar film, a kamoli veliki film. Stvarno nije. Zato ljudi iz globalne igrane produkcije od nekoliko tisuća naslova godišnje na kraju zapamte svega desetak Top 10 naslova. Godine 1998., kada su braća Coen konačno doživjeli distribuciju svog malog, bizarnog krimi filma, nitko još nije slutio da se u kinima upravo odvija nastajanje “kultnog klasika” i da će mala priča o čudnim ljudima dvadeset godina nakon premijere imati status vrhunskog vina, kojem količina nahvatane paučine u podrumu samo diže cijenu i status.
Putovanje iz svijeta nezavisnih filmaša u ešalon holivudske elite bio je popločan klasicima. Za svoj prvi film “Blood Simple” (1984), Coeni su skupljali po nekoliko tisuća dolara od 65 različitih investitora, obilazeći ih godinu dana od vrata do vrata s dvominutnim foršpanom i projektorom u ruci. Sada, nakon uspjeha “Farga” pa sve do lanjskog “Hail, Caesar!”, biraju koliko će milijuna od koga uzeti.
“Veliki Lebowski” našao se taman negdje na polovini tog putovanja. U karijeri autorskog dvojca, bio je to film koji je iskakao tada, a iskače i sada, kao vjerojatno najoriginalniji uradak u manje-više impresivnoj filmografiji. Bio je to jedan od onih ključnih naslova američke kinematografije devedesetih, dragulj kriminalističke offbeat komedije koji je šarmirao svijet iste godine kada su kinima drmali “Rushmore” i “Trumanov Show” s jedne te ratni spektakli “Spašavanje vojnika Ryana” i “Tanka crvena linija” s druge strane, u jednoj neponovljivoj eri američkog filma, kada su se “mali” ravnopravno tukli s “velikima”.
Danas, 20 godina kasnije, “Veliki Lebowski” takva je institucija da kreće u novu distribuciju, vraćajući se 5. i 6. kolovoza na više od 600 velikih platna, za nove generacije i fanove koji se žele podsjetiti na to kako u kinu izgledaju Dude, Walter i Donny kada kuglaju. Pubovi u američkim gradovima slavili su 20. godišnjicu 6. ožujka, odajući počast “filmu eventu” s “eventom” na kojem obožavatelji biraju kostime najsličnije filmskim junacima, uz potoke votke za White Russian koktele i “Just Dropped In (To See What Condition My Condition Was In)” Kennyja Rogersa u zvučnicima.
Jeff Bridges kao Dude s jointom na pinceti, nihilisti, pornografsko carstvo i jedna zabuna s pišanjem po tepihu koja lansira kaos, dijelovi su slagalice ove post-hipijevske epopeje u kojoj su braća Coen dala svoj maksimum u balansiranju između potpune bizarnosti i ljepljive komercijalnosti, suvereno putujuću zlatnom sredinom do samog srca svakog gledatelja. Jednom je netko rekao - ljude sudim po tome sviđa li im se “Veliki Lebowski” ili ne. I bio je u pravu.
Dvadeset godina je dobar komad života tako da neki nažalost nisu dočekali ovu obljetnicu: David Huddleston, milijunaš Veliki Lebowski osobno, preminuo je 2016. u 85. godini života, a iste godine od raka je umro i glumac Jon Polito, kao 65-godišnjak. Braća Coen su se ionako odavno zavjetovala da nikada neće raditi nastavak - i ostala dosljedna obećanju, a ove su se godine posvetili svojoj vestern TV seriji “Ballad of Buster Scruggs”, koja uskoro stiže na Netflix. Ali to što nema nastavka, ne znači da duh “Velikog Lebowskog” neće iskoristiti pažnju koja raste sa svakom novom generacijom filmofila - John Turturro, koji je službu čovječanstvu odradio kao neodoljivo ljigavi Bog kuglanja Jesus Quintana, ove godine će reprizirati svoju ulogu u novoj verziji francuske erotske komedije “Going Places”, namijenjene upravo eksploataciji Jesusovog lika i djela.
Ozbiljne kritičarske veličine potrudit će se da dokažu kako je “Veliki Lebowski” precijenjeni naslov koji se nepotrebno mitologizira starenjem, ali hordama koje znaju napamet svaku izgovorenu rečenicu to uopće nije važno. A one su odgovorne ne samo za činjenicu da “Veliki Lebowski” ima svoju pornografsku parodiju i filmski festival (Lebowski Fest u nekoliko američkih gradova), nego i vlastitu religiju, o kojoj više možete saznati na Dudeism.com, a i dvije vrste pauka dobile su ime po glavnim likovima, Anelosimus biglebowski i Anelosimus dude. Simptomi su to kojima se diče samo pravi klasici.
MARKO NJEGIĆ (Slobodna Dalmacija): Da je Marlowe pušio previše trave bio bi Dude
Narator po imenu Stranac (“kaubojski“ Sam Elliot) završio je pripovijedanje filma “The Big Lebowski“ zaključkom kako “Dude ustraje“, “mali Lebowski je na putu“ i “možda se opet sretnemo negdje“. Stranger kao da je najavljivao drugo poglavlje priče o Jeffreyju Lebowskom zvanom Dude (može i Vaša Dudosti, Duder ili El Duderino), modernom hipiju i zgubidanu koji najradije ne bi radio ništa osim bio kući, slušao Creedence Clearwater Revival, ne i Eaglese, pušio travu, po mogućnosti u kadi, umjereno pio “White Russian“ da je čitavo vrijeme napola pijan i eventualno kuglao i baljezgao s prijateljima Walterom i Donnyjem (John Goodman, Steve Buscemi).
Braća Coen, međutim, nisu porodila nastavak “Velikog Lebowskog“ i s Dudeom se nismo opet negdje sreli, premda je njegov tumač Jeff Bridges glumio pomalo “dudeovski“ The Dukea u remakeu vesterna s Johnom Wayneom “Čovjek zvan hrabrost“. Lijepo je znati da je Dude “tamo negdje“, kako se nadao Stranac. Još ljepše da je lik ustrajao od 1998. naovamo, a sa njim i “The Big Lebowski“ kao “najcooltniji“ i najcitatniji, ako ne najbolji film u opusu Coenovih. Dvadeset godina kasnije, tajnu ustrajnosti Dudea i “Velikog Lebowskog“ nije teško detektirati mimo režije i scenarija, osobito bogatog dijalozima s društvenim podtekstom (“Ovo nije Vijetnam nego kuglanje, postoje neka pravila!“) kao ehom radnje ambijentirane u rane devedesete, za vrijeme Bushova sukoba sa Saddamom i Iračanima. Privlačan nam je Dudeov lijeni, zabušantski, usporeni “take it easy“ pristup životu.
Jer, život je 2018. toliko ubrzan da jedva možeš pronaći vremena nanovo pogledati “The Big Lebowski“ u kućnom ogrtaču, s čašom “White Russiana“ ili nečeg sličnog pri ruci, kamoli živjeti kao Dude. Ako ne možemo postati (kao) on, lijepo je barem biti u njegovom društvu i na dva sata prisvojiti njegov način života, odnosno užurbani svijet staviti na “pauzu“ i stisnuti “play“ na videu “Velikog Lebowskog“. Gledanje Dudeova filma (na VHS kaseti, naravno, da teleportacija u 1998. bude potpunija) danas je terapeutsko iskustvo upravo zbog glavnog lika, “najljenijeg čovjeka u okrugu Los Angelesa“ i šire koji je (za)ostao u šezdesetima i boli ga neka stvar za sve oko sebe, vjerojatno i ovaj osvrt. “To je tvoje mišljenje, čovječe“, već ga čujemo. Pardon, Dudea je briga za njegov najprije popišani, potom i ukradeni tepih (“kompletirao je sobu“). Je li Dude mogao ostati kući i preživjeti s mrljama na tapetu ili, uopće, bez njega? Možda i jest, ali “The Big Lebowski“ ne bi onda imao zaplet - da Dude nije tražio kompenzaciju za tepih kod Jefrreyja “Velikog“ Lebowskog (David Huddleston), milijardera u kolicima s kojim su ga provalnici zamijenili, ne bi se neposredno upleo u “noirovski“ misterij, bolje reći zbrku oko otmice bogataševe mlade trofejne žene Bunny (Tara Reid), predstavljene kako lakira nokte u bikiniju. Ne bi ni upoznao šaroliku galeriju likova kao da Jesus Johna Turturra nije dovoljan - producenta pornića Jackieja Treehorna, “vaginalnu umjetnicu“ Maude Lebowski, švabu nihilista Ulija Kunkela… redom u izvedbi Bena Gazarre, Julianne Moore i Petera Stormarea… Prateći zaplet i podzaplete “Velikog Lebowskog“, nikad veći “coenovski“ kreativni nered (naglasak je ipak na kreativni), gledatelj bi mogao izgubiti nit kao pripovjedač Stranac u uvodnom monologu ili biti izvan toka priče poput Donnyja kojega Walter redovito ušutkava kad zine sa “Začepi, Donny!“.
“Plot“ ili zaplet se ovdje stopostotno rimuje s “pot“ (trava). No, Coeni se, srećom, ne drže zapleta kao pijani “plota“, tj. priču koju Maude između redaka naziva smiješnom pokreću likovi, dijalozi i situacije iako je pripovijeda narator; ona tek ponekad djeluje kao unaprijed ispisani narativni konstrukt. Zaplet je, dakle, ionako nevažan i nestaje u dimu trave u kojem možda i nastaje ili je nastao. “Imate li nešto protiv da smotan joint“, prekida Dude razgovor u odsudnom trenutku filma, uvijek spreman izvaliti nešto humoristički pamtljivo (“To su moji poslovni papiri. Čime se bavite? Nezaposlen sam…“).
Da je principijelni detektiv Marlowe iz “The Big Sleep“ pušio previše marihuane, cugao “White Russian“ i kuglao, bio bi Dude u “The Big Lebowski“, utjelovljenje napušena “noira“, povremeno i Chandlera na tripu. Kad Dude upadne u carstvo snova ili tripoidnih “flashbackova“ (od posljedice udaraca u glavu), njegove psihodelične halucinacije u leći kamere sjajnog Rogera Deakinsa uključuju nadrealne scene mjuzikla s Maude u nekakvom vikinškom oklopu, Saddama kako iznajmljuje cipele za kuglanje s police što seže do neba i prijelomni subjektivni kadar kugle u pokretu koja se kotrlja između nogu ljepotica. “Veliki Lebowski“ je odsanjao “Veliki san“.