Cijelu noć sam organizirala putovanje
Maroko je jedna od onih zemalja koje su me godinama privlačile. Bilo je mali milijun razloga za to - kultura, kontrasti, ljudi, povijest, mirisi, hrana, raznolikost svega što vidite ili dotaknete. Nikad mi nije uspijevalo planirati putovanja unaprijed i za većinu njih sam se odlučila dvije noći prije samog puta. Sjećam se da sam od 10 navečer do 6 ujutro bila na kompjuteru bez da sam trepnula - istraživajući što mogu sve vidjeti, gdje ići, rezervirala hotele, šatore, avione, buseve, izlete...
Tu istu noć sam slala svim svojim prijateljima poruke i pitala tko želi u Maroko. Srećom, jedan od mojih najboljih prijatelja se više užasnuo činjenice da ću ići sama ako nitko neće moći. Tada je rekao da ide on jer 'nema šanse da idem sama', iako je dolje već bila moja prijateljica koja me obaviještavala o svemu što me zanimalo pa smo se na istoj ruti i srele.
Bila sam kao gazela pred lavovima
Prvi dan, hodajući prema glavnom trgu Marakeša, Jemma-el-Fnaa, doslovno sam mogla ubrati naranče s drveta gdje god sam htjela, ali rekli su mi da pazim na 3 stvari – da budem što neupadljivija, da pazimo s taksistima i najvažnije da pazimo na stvari. Tamo je vladao kaos. Iako sam poslušala savjet oko oblačenja i zamotala lice u crni šal, tako da su mi se vidjele samo oči, količina pogleda je i dalje bila nevjerojatna iz nekog razloga.
Osjećala sam se kao gazela pred lavovima. Buka, nered, turisti, Marokanci, zvukovi marokanske glazbe i svirača daju takvu nekakvu neopisivu moć i dinamiku. U isto vrijeme imate aute, kočije, konje, magarce, buseve i pješake u ulicama oko trga. Tu i tamo na nekom križanju stoje i deve. Koliko me ta nepoznata atmosfera strašila, toliko me i oduševljavala. Sljedeće jutro u 6 smo već bili u busu na putu prema Sahari i Merzougi.
Od glinenih koliba do modernih građevina
Bilo nas je 16, a u grupi u kojoj sam putovala, bili su turisti iz cijelog svijeta. Mini bus je jedino prijevozno sredstvo kojim je moguće doći do Sahare, a s kojim usput možeš vidjeti toliko njihove prirode i naznake civilizacije. Danima smo putovali, od 10 do 12 sati smo bili na kotačima. Prešli smo preko planina Atlas, vozili se tamo gdje je snijeg, do nizina, rijeka, zelenila pa sve do pustinjskih dijelova.
Fascinantno je što sve možeš vidjeti u Maroku - koliko različitih pejzaža, načina na koji ljudi žive i čime se bave. Od glinenih koliba u kojima žive Berberi, njihovi starosjedioci koji se bave poljoprivredom, izradom tepiha i žive isključivo od toga, do gradova koji na udaljenosti od svakih pola sata mijenjaju svoju arhitekturu za 300 posto. Moguće je vidjeti sve, od gline do impresivnih zgrada.
Ukrali smo peć
Marokanci su nevjerojatno dragi, topli i uslužni. Ipak morate paziti gdje jedete jer ako voda nije prokuhana dobro, moglo bi vam biti 'veselo'. Prvu noć spavali smo u planinama u jedinom tamošnjem hotelu. Smrzavali smo se jer je vani bilo blizu nule, a jedino što je grijalo hotel je bilo nekoliko peći. Jednu od tih plinskih peći smo pokušali ugurati u sobu, ali samo na kratko, jer smo se bojali da se nešto ne zapali.
Tu noć spavali smo obučeni kao da smo na skijanju i peć smo vratili natrag u hodnik. Iste sekunde 'ukrali' su je naši novi prijatelji iz Amerike. Drugu noć smo već bili u pustinji, a do šatora došli smo jašući na devama gotovo dva sata. Mene srce uvijek zaboli kad vidim životinje koje se muče i rade, ali sam si pokušavala objasniti da nema tih deva, ljudi ne bi imali posla...
Najljepši izlazak sunca
U pustinji je bilo ledeno. Opet sam navukla sve na sebe što sam imala. Sjedili smo pored vatre neko vrijeme, ali čim se udaljiš 7 metara od nje, opet si na istom. Poslužili su nam večeru, tipičnu marokansku hranu – Tajine koji se sastoji od mesa i povrća i kuskusa. Imaju dvije solarne ploče usred pustinje koje koriste za hranu koju turistima trebaju pripremiti. Spavali smo, tj. pokušavali smo zaspati na temperaturi od -3 Celzijusa. Vrijeme je brzo prošlo jer su nas digli da gledamo izlazak sunca. Koji predivan prizor... Oko tebe je pustinja koja kao da nema kraja, pijesak je zlatne boje, gori vatrica, nevjerojatna tišina i mir...
Na povratku iz pustinje u Marakeš, naš vozač je saznao preko mog imena koje je stajalo u popisu putnika, čime se bavim. U roku od 15 minuta stvorila se marokanska televizija usred pustinje u kojoj sam na kraju davala izjavu i pričala što mislim o Maroku i cijelom putovanju. Pozvali su me i na neki festival na koji dolaze izvođači iz cijelog svijeta, zamislite gdje – usred pustinje. Stvarno me fasciniralo kako su uspjeli do tamo donijeti pozornicu, struju i razglas te smjestiti sve ljude.
'Molim vas, dosta mojih pjesama'
U busu je vozač krenuo paliti i gasiti svjetla kao da smo u disku i onda je krenula još smješnija situacija – puštanje mojih pjesama. Mislim da nikome u busu ništa nije bilo jasno, a ja sam ga nakon 10 minuta došla moliti da ipak stavi marokansku glazbu. Do kraja puta sjedila sam naprijed s njim i pjevala njihove tradicionalne pjesme. Ispričao mi je pola svog života pa mi je put od tisuću zavoja preko planina prošao u tren oka.
Pjevala sam s uličnim sviračima na trgu
Iako sam otišla na odmor, nijednu noć nisam spavala u istom krevetu, svaki dan bili smo negdje drugdje. Prošli smo toliko toga i srećom nekako sam predvidjela da će mi trebati bar dva dana malo da se odmorim prije nego što se vratim doma. Ovaj put sam rezervirala hotel van Marakeša koji je bio toliko dobar da mi je to teško opisati.
Zbog toga sam svo vrijeme snimala Vlog koji sam i objavila na svom YouTube kanalu. Tijekom ponovnog posjeta Marakešu, zapjevala sam s uličnim pjevačima na trgu, u tri minute su naučili moju pjesmu 'Šećeru', a u restoranu gdje sam večerala čim sam im rekla da sam ih Hrvatske počelo je skandiranje 'Rakitić, Modrić'.
Čučavac i ja
Kad sam se 'umorila' od ljepote tog hotela, odlučili smo iznajmiti male 'buggyje' i otići do jezera i sela. Tamo su nas ponovno ugostili - pili smo čajeve, jeli njihove slatke specijalitete, 'družili' se s čučavcima i to mi je baš bio 'šećer' za kraj...
Zaista je lijepo kada je nešto ugodno oku pa čak i ako su to tragovi luksuza koje sam vidjela u Maroku, ali meni dušu najviše imaju ti autentični, svakodnevni, realni prizori i iskustva koja sam doživjela uz ljude koji su nevjerojatni.