Da, Guzda!, najčešće se čulo od njegova Kumpića u gotovo svakoj epizodi “Smogovaca” dok je smišljao kojekakve smicalice i kriminalne radnje po Zagrebu. Kultna TV serija Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog o Vragecima u osamdesetima je obilježila djetinjstvo mnogih, a Slavko Brankov kroz čitavu karijeru nije se mogao odvojiti od svoga fakinskog lika Crnog Jacka.
- To je uloga koja me označila kao glumca i čini se da će trajati vječno. I trideset godina poslije snimanja desetogodišnjaci mi dobacuju: ‘Hej, Crni Jack’! - izjavio je jednom prigodom.
Nagrađenu kabaretsku predstavu ‘Što to ljudi govore iliti buka’ napisao je s književnikom Gordanom Nuhanovićem
Za ulogu legendarnog negativca dobio je nagradu Hrvatske radiotelevizije. Ipak, njegov put počeo je desetak godina prije snimanja kultne serije. Došavši iz Varaždina, Brankov je postao član ansambla Gradskoga kazališta Gavella čak i prije nego što je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti 1976. godine. Matičnom kazalištu ostao je vjeran tijekom čitave glumačke karijere iako je povremeno nastupao i s Histrionima te u drugim kazališnim kućama poput Gradskog kazališta Trešnja ili Satiričkoga kazališta Kerempuh.
Povremeno se vraćao i u rodni Varaždin, gdje je u Hrvatskom narodnom kazalištu ostvario nekoliko zamijećenih uloga. Uvijek temperamentan i strastven, u brak s Jasnom Hiršzon stupa vrlo rano, u 21. godini, a uskoro se rađa i njihova kći Dunja.
Tijekom glumačkog sazrijevanja sazrijeva i kao čovjek, a zahtjevan radni ritam u kazalištu još ga više zbližava s kolegicom Marinom Nemet koju je upoznao još na Akademiji. Iako sredinom osamdesetih doživljava pravi profesionalni uzlet zahvaljujući TV ulozi Crnog Jacka, dolazi do kraha braka s Jasnom te obznanjuje vezu s kolegicom iz Gavelle koju vrlo brzo i okrunjuju novim brakom.
– Oboje smo se ‘našli’ i složili kao kad se zida, pa jedan kamen ulegne u drugi. Ne znam baš točno postoji li ljubav na prvi ili na drugi pogled, ali vjerujem u onu Shakespeareovu misao: ‘Ako je ljubav, počinje odmah’ - govorila je o braku sa Slavkom početkom devedesetih njegova nova supruga Marina Nemet.
- Profesionalno si pomažemo onoliko koliko smatramo da smo potrebni jedno drugom, posebno onda kad dolazi do zasićenja. Tada mnogo razgovaramo. On mi je najbolji kritičar, najviše mu vjerujem - izjavila je glumica koja je umrla četiri godine nakon Slavka od karcinoma.
Njihova ljubav ipak nije potrajala i par raskida 2004., no ostaje u prijateljskom odnosu zbog kćeri. Ljubav prema kazalištu dvoje je glumaca usadilo jedinici Teni koja je debitirala upravo u Gavelli. Ona je ostvarila izuzetan uspjeh igrajući u kontroverznoj predstavi Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke”, a u kratkoj karijeri već je osvojila i Zlatnu arenu. Imala je strah da će nositi teret svog prezimena, no, kaže, Zagreb je mali grad i brzo se vidi valjaš li ili ne valjaš.
Slavko u svojoj karijeri nikad nije osvojio Zlatnu arenu, no 1992. nagrađen je hrvatskom državnom nagradom “Vladimir Nazor” koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za najbolja umjetnička ostvarenja, između ostalog, i u kazališnoj umjetnosti, za ulogu Calgiera di Spelta u “Velikoj magiji” Paola Magellija.
Fakinska uloga Crnog Jacka u ‘Smogovcima’ obilježila je njegovu karijeru Mlada glumačka obitelj s kćeri Tenom
Životnu ulogu Crnog Jacka dobio je usputno nakon što je redatelju preporučio Đorđa Rapajića kao Nosonju, a snimio je više od 400 radiodrama, igrao 250 uloga te vlastitu monodramu “I to ljudi govore” izveo je čak 800 puta.
Igrao pozitivne ili negativne likove, Brankov je bio dosljedan u njihovu portretiranju, sugestivno i uvjerljivo izvodeći uloge klasičnog ili modernog repertoara. Tako je u filmu “Ajmo, žuti!”, uz Žarka Potočnjaka, koji gledamo na Klasik TV-u 6. lipnja, portretirao Iveka, starijega fanatičnog navijača trećeligaškog nogometnog kluba koji kroz razne neispravnosti na terenu ostavlja jedan dokument hrvatske stvarnosti.
Do posljednjeg trena Slavko je bio pun životne energije i vjerovao da će njegovo liječenje uspjeti. Ipak, preminuo je 2006. od metastazirajućeg raka pluća u 55. godini.
Savršeno je svejedno što će kritičari stručno pisati o dostignućima pojedinog umjetnika. Iako je Brankov glumio zbog samoostvarenja, u konačnici je važno što publika misli. Voli li ga ili mrzi, je li zanimljiv na pozornici, filmskom setu ili je, u najgorem slučaju, njegovo djelovanje posve nezapaženo. Najvoljeniji sitni kriminalac ispunio je svoju svrhu, ostao je zauvijek zapamćen kroz lik i djelo velikog Slavka Brankova.