Nakon uspješnog serijala o životnim pričama i tajnama hrvatskih vladara noćnog života, ekipa 24sata otišla je korak dublje i istražila sve tajne hrvatskih noćnih klubova. Kako napraviti profitabilan lokal, koliko se može zaraditi, koliki su honorari za pjevače, kako se nose s inspekcijama i policijom, otkrili su nam vlasnici naših najpoznatijih klubova. Razgovarali smo s ugostiteljima od Vukovara do Dubrovnika, od prekaljenih partijanera koji su pokušavali izgraditi biznis do gazdi koji su svoje poslove uspjeli dići iz pepela te ponovno okretati milijune. Samo u 24sata u nastavcima čitajte nikad ispričane priče kraljeva noćnog života.
U Vukovaru postoji određena podjela lokala na srpske i hrvatske. Prvenstveno se to odnosi na goste koji tamo zalaze, djelomično i na vlasnike koji to takvime čine. No ja to ne dopuštam i ne želim. Moji radnici su i Srbi i Hrvati, isto tako i moji gosti. Svi koji me poznaju znaju da ne dijelim ljude po nacionalnoj pripadnosti. Ja nemam taj problem. Bio sam vukovarski branitelj koji je bio tu do pada, ali to što je bilo 1991. godine bilo je i prošlo je. Imam dva sina, koji ovdje odrastaju, žive, i ne želim da budu opterećeni prošlošću. Nikome ne branim da dođe u moj lokal. Dapače, kaže Željko Marijanov (52) iz Vukovara, poduzetnik, vlasnik novootvorenog noćnoga kluba Madre, koji slovi kao jedan od ponajboljih vukovarskih ugostitelja.
To je, naime, bio i prije Domovinskog rata, kad je držao caffe bar Bourbon na tzv. Drvenoj pijaci. Njegova majka se, kaže, cijeli život nadala da će joj sin završiti neke visoke škole, raditi u bijeloj kuti, biti ugledan, a on se odmetnuo u ugostitelje. No kad je prije desetak godina otvorio firmu Sanitet 032, koja je prvi privatni sanitet u Vukovaru, uposlio 50-ak ljudi, a još k tome u rujnu ove godine otvorio ekskluzivni veliki noćni klub nedaleko od vukovarske bolnice te ga nazvao Madre, mama je morala priznati da joj je sin do kraja uspio u poslu koji radi. Klub Madre odmah je postao omiljeno mjesto za izlaske ne samo Vukovaraca nego i gostiju iz cijele okolice.
- Imam braniteljsku mirovinu, ali sam je zamrznuo jer ne mogu zamisliti da u životu ništa ne radim. I kad sam bio u progonstvu u Zagrebu, radio sam malo u ugostiteljstvu, malo u prijevozničkom poslu. U Vukovar smo se vratili 2008. i imao sam puno ideja. Iskoristio sam zadnju zakonsku mogućnost i otvorio privatni sanitet, a kad je on krenuo, odlučio sam uzeti i kafić. Na obali Dunava otvorio sam lokal koji sam, u parodiji, nazvao Rich gardens. To je lokal samo za ljetne mjesece, od travnja do rujna, sa sadržajima za djecu i mame jer je u blizini parka. Zemlju za ovaj klub kupio sam 2008. godine, kad sam tu planirao graditi zgradu Saniteta, ali prostorni plan grada to nije dozvoljavao, pa sam odlučio izgraditi zgradu nalik na industrijsku halu za noćni klub. Ima tu oko 800 kvadrata, podrum, etaža, galerija i gore su studio apartmani za iznajmljivanje i uredi - kaže Marijanov, koji je Madre registrirao kao caffe bar i noćni klub. Jednako dobro rade i jedan i drugi. Kako bi izbjegao uobičajenu ponudu, osmislio je različite sadržaje. Petkom su live svirke, od tamburaša, rocka, DJ-a, housea, ponekad i gledanje utakmica na ogromnom ekranu koji je postavljen u interijeru ili filmska večer, kad pušta filmove sa Cinestar kanala, peče kokice i nudi kraft piva.
Subotom je DJ, klub mix, glazba za svakoga ponešto. Postavio je dobnu granicu za goste, samo za starije od 18.
- Svojedobno sam imao noćni klub u usidrenom brodu na Dunavu i imao sam problem sa maloljetnicima koji su stalno dolazili, pravili nerede, pili do besvijesti i s njima sam stalno bio u prekršaju. Zato sad imam limit od 18 godina za ulaz, što se njima nikako ne sviđa; pokušavaju ući na sve načine, protestiraju, odijevaju se ili šminkaju tako da se doimaju starijima, ali ne prolaze. Preko dana mogu doći, po noći ne. Bune se oni na ‘fejsu’, ostavljaju poruke, ali mi im napišemo: ‘Doći će i vaše vrijeme’. Osim toga primijetio sam da u gradu ima određeni broj malo starije ekipe, od 30 do 40 godina, koji bi rado izašli vikendom, ali nemaju kamo, ne da im se gurati se s klincima negdje. Sad su tu našli svoje mjesto - dodaje Marijanov, koji također uživa u vikend-izlascima u svom lokalu, gdje sreće i svoje vršnjake. Priznaje da oko odabira glazbe dosta “balansira”.
- Vukovar je podijeljeni grad u mnogočemu, ali prava je istina da i jedni i drugi slušaju narodnjake; nema dobre zabave bez narodnjaka. Iako to nije glazba koju ja slušam ili volim, dopustio sam da i ona bude dio ponude jer bez nje naprosto nema dobrog noćnog provoda. Pokušao sam u Richu gurati neki house i to, ali je pored mene bio kafić koji je imao samo narodnjake i svi su išli tamo. To je danas tako. Uvijek, naravno, ima dušebrižnika koji će pametovati o tome, ali, da budemo na čisto, u ugostiteljstvu je danas sve matematika. Ja imam deset zaposlenika ovdje, kojima svakog 10. u mjesecu moram dati plaću i to je kraj priče - dodaje.
- Jedina zabrana koju sam postavio što se tiče glazbe je to da nikad ne puštamo ‘Đurđevdan’. To uvijek izazove provokaciju - kaže gazda Madrea dodajući kako su uveli i pravilo da cajke ne puštaju do 1 ili 1.30 sati, jer do toga vremena oni osjetljivi na takvu glazbu uglavnom odu kući, a ostaju oni kojima takva glazba ne smeta.
- Ovo sam otvorio za svoj gušt, ne zato što mi je neophodno. Zato sam išao da to bude uređeno vrhunski, da nudi kvalitetu, od ekskluzivne ponude pića, čaša u koje se ono toči, izgleda konobara, koji svi imaju istu uniformu, do dobre rasvjete, kvalitetne glazbe, urednosti, pa i sigurnosti. Sve ima svoju priču, svoju posebnost. Konobari su posebno educirani da uvijek budu pristojni, mirni, staloženi i nasmijani. Kad ti dođe konobar s leptir-mašnom i nasmijan, ako si i mislio provocirati, odustat ćeš jer ćeš biti svjestan da si seljak. Uložio sam oko tri milijuna kuna u sve. Svi su me odgovarali od toga, govorili da to neće imati zaradu, ali ja ni ne idem za zaradom preko noći. Neka to bude nešto što će pomalo raditi, eventualno ostati mojoj djeci, na kraju, može se i prenamijeniti. Realno, s tri milijuna kuna mogao sam u Zagrebu napraviti lokal kakav sam želio i radio bi turbo, ali ja sam htio to u Vukovaru - kaže Marijanov, kojemu su gosti u Madreu šarolikog spektra; ima tu odvjetnika, liječnika, političara, poduzetnika, studenata, jer sve su te ustanove smještene uokolo lokala.
- Kad sam ja bio klinac, u Vukovaru nije bilo puno mjesta za izlazak. Bila je diskoteka Madison u Dalju, koja i danas radi, ali nije ni na tragu starog sjaja; u njoj je strogo bila disko glazba jer je gazda svaki mjesec išao u London po ploče; bio je Borsalino u Boboti, gdje su se uvijek išli narodnjaci, Dallas na Trpinjskoj cesti, koji je bio dobar ali mali. Ostali su bile kafane u kojima je bilo žive glazbe ili se znalo gdje se što pušta. U samom Vukovaru nije bilo ništa zanimljivo - prisjeća se Marijanov, koji je Madre otvorio u rujnu i od tada u njemu niti jednog vikenda nije imao nikakav problem ni incident iako u njemu, u noćnom životu, bude i više od 300 ljudi.
- Ni čaše se ne razbijaju. Nema incidenata, tučnjava. Imam zaštitare, doduše, a dodatni psihološki moment je i policija, koja bude u blizini. Za sada nisam imao ni šaranja sprejem po pročelju, koja su specifična u Vukovaru, razna znakovlja osvanu ujutro po gradu. Možda stoga što na klubu imam postavljene 22 kamere i vidimo apsolutno svako kretanje vani. Budući da mi dolaze ljudi iz cijele okolice, gostima je bitno da se osjećaju sigurno i ugodno - ističe Marijanov dodajući kako je Madre postao omiljeno mjesto izlaska velikog broja žena, koje se uvijek odlično zabave.
POGLEDAJTE VIDEO: