Sitno se broji do nove premijere zagrebačkog HNK - "Fafarikula". Komad napravljen prema romanu Đurđice Čilić, njezina životna ispovijest, u kojem će zaigrati i Vlasta Ramljak (63), velika glumica, profesorica na Akademiji, zvijezda gotovo svih naših serija. "Fafarikul" je jedan od najčitanijih romana, a Vlastu raduje veliko zanimanje za predstavu. Kad su počeli raditi, djevojka njezina studenta jako se iznenadila. Djevojka od kojih 25 godina ima silnu želju doći na premijeru 18. veljače i upoznati Đurđicu. "Fafarikul" je priča o Bosni, Vitezu, njezinim korijenima, baki, mami, tati..., a simbolično, naziv je to i ogromnoga, razgranatog drveta s mnogo sitnih plodova.
U najavi stoji da se u komadu isprepleću sjećanja, počeci i krajevi jednog života te se vješto dohvaćaju i repovi naših života. Koji su vas se dijelovi dojmili?
Najemotivniji su dijelovi uz majku i priča o baki. Kako je voljela baku, kako je baka uvijek imala vremena za škakljanje, spavanje... Doživjela je tri rata i četiri države, a u jednoj sceni baka govori: 'Sad ću umrijeti, ali ću te gledati odozgora i ponekad ću doći malo te škakljati'. To me vratilo mojoj babi Mari uz koju sam bila jako vezana. Nije me škakljala, ali me je češkala. Voljela sam spavati s njom, ušuškati se pokraj nje. Vratilo me je u emociju iz djetinjstva. Ljetos, kad sam čitala te njezine priče, uhvatila me emocija, ljutnja, prepoznavanje, poistovjećivanje, odbojnost... Jako me je tekst vratio u moje odrastanje, dječje igre. Uglavnom je sve vezano uz babu, koliko nas je grlila, što smo sve radili, trenutke kad je kuhala puru, sve se vratilo. Baba Mara je nakon potresa 1964. svakom pričala kako je miješala puru, ja sjedila pokraj, a ona je vikala: 'Bježimo van, potres je'. I svi su izašli, jedino ja sam ostala pokraj te pure.
Kad tako pogledate svoj život, od malih nogu do danas, kad ste bili najsretniji?
Ta pura babe Mare, pa kruh ispod peke, pokriven pepelom... Gledala sam kako se peče, koliko je pepela na njemu. Baš ga dugo nisam htjela jesti. Puno godina kasnije sam ga probala. To su ta lijepa sjećanja. I kukuruzike. Danas se djeca ne igraju, na mobitelima su 24 sata, a mi smo se igrali, radili smo lutke od kukuruzike. To su bile naše barbike. Ušle smo u nečije polje, otkinuli kukuruz, ostavile smo niti jer to je bila kosa, raširili komušinu i to je bila haljinica. Izgledalo je kao prava lutka.
Nakon svih vaših godina u glumi doživljavate li još svaku premijeru kao da je prva? Ima li još uzbuđenja, veselja, strepnje kako će publika primiti komad...?
Nekad mi glumci pričamo kako nam je svega dosta, mislimo da nas više ništa ne veseli, a onda se uhvatimo kako to govorimo pro forme radi jer u svakom novom projektu grebemo, unutra smo, razmišljamo i stalo nam je. Koliko god se bavimo kazalištem, a ja se bavim 41 godinu, uvijek je izazov kad nešto novo radimo, osjećaj je isti kao i na početku.
Te premijere i šušur oko njih... Koliko su važan dio čarolije glume? Taj premijerni pljesak, cvijeće, čestitanja... Koliko diže? Koliko hrani?
Diže, ali svaka izvedba u kazalištu je kao premijera, koliko god puta igrala predstavu. Uvijek je nešto drukčije, ne možeš ponoviti kao prethodnu. Svaki put je novo, za nijansu drukčije, uvijek je druga emocija. Svaki pljesak publike, ako je iskren, važan je. Ljudi i dolaze jer su čuli nešto zanimljivo o komadu pa žele vidjeti. Taj šušur je važan. Naravno da je i na premijerama drago kad nam netko čestita, ali uvijek se to uzme s rezervom jer nekad ne bude iskreno nego samo pristojno. I koliko god se to trudili sakriti, mi to lako prepoznamo i detektiramo.
Postoji li ijedan karakter, osobina, tema..., u koju biste se teško ili nerado uživjeli? Nešto što budi otpor?
I kad mi se scenarij ne sviđa, pronađem izazov. Nikad nisam mogla pokazati svoje tijelo, grudi, a bilo je komada koji su to tražili. Nije moglo izaći iz mene i nisam to mogla raditi. To su svi znali i nisu mi ni nudili. Iako, ima skidanja koja su opravdana, ali i onih koja nisu. Ona opravdana lijepa su mi vidjeti i s pozornice i iz gledališta, ali ja ne bih.
Kako se nosite s teškim likovima, mučnim temama? Kad dođete doma, kako tu težinu izbacujete iz sebe?
Dragi su mi takvi likovi, volim to jer imam puno prostora iščačkati nešto iz sebe. Pa se svaki put iznenadim odakle mi sad to. Koliko god poznajem sebe, bude trenutaka kad neka zvijer, opaka žena izleti iz mene. Pa se stepem kad kasnije razmišljam o tome. Pustim se, otplovim, odem... Kad predstava završi, kad si u garderobi i skinem kostim, idem popiti piće ili kući, svejedno, sve to ostaje na pozornici. To je mehanizam svih nas koji se tim poslom bavimo. Kad bih to sve nosila sa sobom, taložila jedno na drugo, Vrapče bi bilo puno.
Predajete na osječkoj Akademiji, studenti vas vole. Kao i vi njih. Koliko je takav odnos važan za njihovu budućnost? Koliki im je to vjetar u leđa a da ga oni možda nisu ni svjesni?
To je od osobe do osobe. Prepoznam u studentu i ono što drugi možda ne prepoznaju, ono što je dobro i tu ga svrdlam, da izbaci još više toga dobrog iz sebe. Nekad se zanesem i pokažem kako, pa ruknem. Pa se onda ispričavam da sam malo pretjerala, a oni iznenađeni komentiraju: 'Profesorice, može još malo. Odakle vam to, kako možete taj ton izbaciti?'. Kažem da i oni to moraju, neka ukradu jer nikad do kraja ne mogu ukrasti moj ton. Ali mogu pokušati uzeti barem dio. Taj ton će dobiti drugu dimenziju jer će dati nešto svoje, ne mogu to izvesti kao ja jer smo različiti. I ja sam krala tonove, pokušavala. Negdje sam uspjela, negdje ne. Imala sam i ja i poštovanje i strahopoštovanje kao početnica prema starijim kolegama, pa sam pokušavala navježbati tuđe tonove.
Nekad su mladi glumci s pozornica htjeli mijenjati svjetove, upozoravali na nepravde. Vidite li danas kod njih tu tu želju?
Vidim kad rade svoje slobodne produkcije. Puno gledaju, vrte novu tehnologiju i sve primjenjuju u svoje produkcije. Tad shvatim da i ja učim od njih. Najbolji primjer su nove 'Stilske vježbe'. Predstava Dominika Karaule i Selene Andrić. Njemu sam bila mentor na diplomskom, a Seleni na doktorskom. Ponudila sam im da rade Begovića 'Bez trećeg'. Nisu bili baš zagrizli, predložili su 'Stilske vježbe'. I baš su htjeli. Rekla sam OK, ali to je predstava Pere Kvrgića i Lele Margitić, mora biti genijalno. Svaki dan došli su s drugom idejom, ne da su grizli nego su rasturali... Igrali su u Kulturnom centru u Osijeku, ravnatelj Kristijan Majić gledao je ispit i pitao bi li se dogovorili da on to preuzme kao producent pa da se igra kao predstava. Rekla sam: 'Da, ali morate ih platiti. To više nije ispit, kod mene su ispit položili'. Napravili su plakat, bila je premijera i dosad su odigrali 30-ak predstava pred krcatim gledalištem. Ozbiljna publika, uvijek se traži karta više, a kritika ne može biti bolja. Sjajne kritike su dobili. Apsolutno novi, drugi Lela i Pero. Uskoro će biti i zagrebačka premijera.
Pada li vam teško život na relaciji Osijek-Zagreb? Da vam se stalno putovati? Ili ima dana kad poželite malo zabušavati, ostati kod kuće?
Kad sam vezana uz nastavu, nema hoćeš-nećeš nego moraš. Važno mi je postaviti semestar, sve razraditi. Imam sjajnog asistenta, još boljega glumca, Ivana Ćaćića, pa on nastavlja s mojim punim povjerenjem. Svako malo sam negdje, kao čerga sam, i nije mi teško.
Još malo je do mirovine. Razmišljate li već sad o njoj? Strepite li ili se veselite? Mislite li da će donijeti značajne promjene? Ili nastavljate glumiti, predavati... kao i dosad?
Užasavam se. Ne toliko zbog novca nego zbog spoznaje, kad je prije došla. Sjećam se svoga prijamnog ispita, svake uloge, načina rada, svega..., a sad odjednom mirovina. Ne osjećam se starom, glumac zapravo nikad ni ne ide u mirovinu, radi dalje. I ja se nadam da ću raditi, ali to nikad ne znaš.
Od odlaska vašeg supruga Zvonka prošlo je 14 godina. Kako danas izgledaju vaši dani? S kime dijelite veselja, tuge...?
Sama sa sobom. Znam se uhvatiti kako glasno razgovaram i mislim si: 'Ako me netko čuje, mislit će da sam luda'. Sve to, kao i uloge, ostavi trag, taloži se jedan sloj, drugi, treći pa ta plemenita prašina, s tim srebrnkastim nitima, sjeda polako. Nemaš više žala, tuge, gledaš život kakav je...
Imate li još vjere u ljubav? Ili mislite li da je prekasno za snove?
Ne bih ja to, da sam htjela, već bih napravila. Ne, nikad mi to nije palo na pamet. Kad sam i osjetila da mi se netko želi približiti, ne... Kako bih sad s nekim živjela?
Ne trebate živjeti skupa. I neko novo prijateljstvo čini vam se jako daleko?
Ne razmišljam o tome. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva otvorila je na Facebooku grupu udovica i organizirala nam je doček zadnje dvije Nove godine. Lani smo bile u kafiću, smrznule se, sjedile vani, pile kuhano vino, dobro se zabavljale i nasmijale. Ovu, 2024., opet ista grupa, a ja šaljem fotografiju svojih unuka, Sara i Ema bile su sa mnom, nas tri smo otvarale šampanjac. Pokazala sam im kako mi je bio lijep doček.
Za našu naslovnicu utjelovili ste Meryl Streep. Je li vam draga kao kolegica?
Obožavam je kao glumicu, ali da bih rekla kolegicu... To je Meryl Streep! Opet se vraćam na svoje početke, kad sam prvi put u predstavi vidjela Nevu Rošić i mislila: 'Isuse, kad bih ja to mogla tako'. Onda s vremenom i dođeš do toga da je nazoveš kolegicom. Ali Meryl Streep kolegica? Ne znam...
Kad ste već spomenuli Nevu Rošić, kritika vas uspoređuje s njom. Kaže: "Vlasta je pokazala kako treba igrati na velikoj sceni HNK, kad Ramljakica zagrmi, u dvorani nastaje tišina..."
Neva mi je bila pojam. U počecima nisam doživljavala starije kolege kao kolege. Bili su jednostavno veliki, stariji glumci kojima sam prilazila s puno poštovanja. Ovakva kritika, usporedba, veliki je kompliment.
Gledajući te svjetske zvijezde, život koji žive, jeste li ikad poželjeli graditi karijeru vani? Probati?
Nisam poželjela probati, ali sam razmišljala kako bi mi karijera izgledala da sam se rodila u drugoj državi. Možda bi i bilo nešto. A opet i da sam se rodila negdje drugdje, tko zna bih li bila glumica. Možda bih bila konobarica, tko zna što bih radila. Nisam htjela otići i probati, ne, to je drugo govorno područje. Naravno, kad gledam te filmove, uhvatim se u razmišljanju 'Mogla bih i ja ovako, onako', pa onda opet pomislim: 'Dobro da nikog nema, da me ne vidi'.
Što vas čeka nakon premijere?
Kod žena je specifično kad dođu u neke lijepe godine, repertoar je sve manji, nema puno uloga zrelih, starijih godina za igranje. Prva uloga kad sam shvatila da sam ostarjela bila je omama kod Drage Hedla. Razveselila me je, dala mi je toliko prostora da se razmašem kao omama, sve svoje skupila sam u lik te omame, sve sam čvrsto držala, pljucala po svima, bila britka na jeziku. Muškima je lakše. Idem u izbor za trajno zvanje, što je isto velika stvar. Redoviti sam profesor već šestu godinu, a u trajnom zvanju bit ću doživotno. Slagala sam tad od početka do sada glumačke uloge, nagrade, rad sa studentima i sama se iznenadila kad sam vidjela opus, obujam repertoara, što sam sve odigrala. Sve velike žene, heroine, možda sam neke i prerano igrala, ali nije mi žao.