U prvom razredu osnovne škole učiteljica Kario Anka izvela me pred ploču da pročitam pjesmu koju sam napisala. Rekla je mojim roditeljima: ‘Tiha voda brege dere’, kaže Vjekoslava Huljić (54).
Poslije je druga profesorica Vera Vidošević u njoj prepoznala malog sanjara. Dobila je prvu i drugu nagradu Modre laste te dva puta nagradu sarajevske Dječje iskre. Dvostruka je dobitnica Zlatnog pera za najbolje dječje književno ostvarenje.
- Čim sam naučila pisati i čitati, ulaz u čudesni svijet bio je otvoren – kaže Vjekoslava.
Pisanje je, ističe, njezin život, profesija, strast, ljubav. Bilo koji trenutak, dan i noć, priča, može biti tinta za njegovo pero. Pisci su, kaže, hvatači mogućeg i nemogućeg. Hvatači osjećaja. Još čuva prvu knjigu koju je pročitala, Andersenove ‘Bajke’.
- Malo je pohabana, ima onaj dragocjeni miris djetinjstva i čarolije. Voljela sam ‘Čarobnjaka iz Oza’ i ‘Pipi Dugu Čarapu’, Ivanine ‘Priče iz davnine’. Poslije prstohvat magičnog realizma Oscara Wildea, Borisa Viana, Marqueza, Markusa Zusaka i Alfonza Cruza – kaže Vjekoslava.
Roditelji, mama Iva i tata Branko, dobili su, rekla je, samozatajno dijete koje se najbolje snalazilo u svijetu knjiga. Veselili su se njezinim pjesmama i pričama. Kako studija književnosti u Splitu onda nije bilo, a već je i hodala s Tončijem, izabrala je studij prava u Splitu.
Završila je fakultet i položila pravosudni ispit. Bila je sudačka pripravnica, ali nije radila u struci. Da joj je netko tad rekao da će napisati tekstove za pjesme 'Jedini', 'Baklje ivanjske', 'Dva put san umra', 'Malo mi za sriću triba', 'Ako te pitaju'..., vjerojatno bi se, kaže, nasmiješila i šutjela.
- Život je lonac za čarolije i nikad ne znaš što ćeš izvući iz njega – kaže Vjekoslava. Nerijetko vidi djevojke kako nose majice s natpisima 'Žena, majka, kraljica' ili na rivi čovjeka u majici s natpisom 'Ja san rojen da mi bude lipo'. Njezini stihovi postali su krilatice što joj uvijek izmami smiješak.
Djetinjstvo pamti po bezbrižnosti, igrama ispred nebodera u kojem je stanovala. Sjeća se kad je sa sestrama svirala klavir i kad su pjevale 'Daleko me biser mora' i 'Partira' Sergia Endriga. U to vrijeme 'điravalo' se po Rivi. U klubovima se plesao sentiš.
'PALA' NA PLAVE OČI
- Kad je moj prijatelj upitao sina pleše li se još sentiš, momak je odgovorio: ‘Ja ne znam za takva mjesta’. Bilo je to vrijeme prilično romantično u odnosu na današnje, kad se često suočiš s primitivizmom i isključivošću. Kad se sjetim svojih izlazaka s Tončijem, asocijacija mi je ljeto. Beskrajno ljeto. Predivne osamdesete i naše predivne dvadesete. Tonči i ja u mirisu ljeta – priča Vjekoslava.
Mladost se tad šetala po Rivi. Tonči ju je spazio, ali i ona njega.
- Prvo sam upala u njegove plave oči. U njima je pisalo da vrijedi plivati. Bio je zgodan, drugačiji, imao je ono nešto, onu karizmu što obara. Prohodali smo u ljeto. Ljeto još traje, a mi se volimo. Upoznali smo se jako mladi i nadam se da ćemo ostarjeti mladi. Često se pitam je li to bila providenca? Postoje ljudi s kojima si cijeli cjelcati. Treba biti svoja i svoj, ali i tvoja i tvoj – kaže.
U 23. godini imala je objavljenu zbirku poezije 'Jutrooki'. Bila je mlada pjesnikinja, a Tonči skladatelj.
- Ništa nije bilo čudno da zajedno zakuhamo nešto - kaže. Imaju, dodaje, normalan život, obitelj i prijatelje, a svjetla pozornice svjetle malo dalje od nje. Nogama je čvrsto na zemlji, jer život stavlja utege. A glava joj uvijek naginje oblacima, da je realnost ne zamori. Najponosnija je na to što je ostvarila dječji san da postane spisateljica.
- Na jednom književnom susretu rekla mi je jedna curica da sam njezina najdraža pisica. Ponosna sam na trenutak kad je moja knjiga u izlogu knjižare ugledala mene, njezina roditelja. Ponosna sam bila kad je mjuzikl ‘Pacijenti’ ugledao publiku. Kad sam četiri puta predstavljala stihovima Hrvatsku na Eurosongu – priča.
Ponosna je na obitelj, na ljubav i poštenje koju su njezinim sestrama Suzani i Brankici utkali roditelji. A najponosnija je na svoju djecu. Ivan i Hana su najbolje, kaže, što su Tonči i ona stvorili.
I DJECA SE BAVE GLAZBOM
- Oboje komponiraju i pišu. Hana je magistrica kompozicije. Sklada klasične kompozicije i pop pjesme. Sad je napisala jednu klapsku, za Omiški festival, songove za lutkarsku predstavu ‘Doktor od životinjica’ Mire Gavrana te još dvije za ‘Sve o ženama’. Ivan komponira, pisao je za Doris Dragović i Petra Dragojevića. Radi i nekakav indie pop, a osobito sam iznenađena kako piše tekstove na engleskom. Sad su oboje kao autori glazbe angažirani na mjuziklu koji radimo za Igora Barberića – ponosno će Vjekoslava.
Dan joj izgleda kako si ga sama organizira. Ujutro obično malo vježba, šeta s Tončijem ili trče. Vole popiti kavu zajedno. Popodne skokne do mame i sestara, a najviše piše uvečer. Iza nje su knjige bajki, bajkoviti romani, romani za mlade i roman za odrasle 'Gen anđela'. Napisala je knjige bajki 'Čampro” i 'Lonac za čarolije'. Bajkovite romane 'Oči u oči s nebom' i 'Maksove šumotvorine'. Romane za mlade 'Moj tata je lud za mnom', 'Moja baka ima dečka', 'Moja sestra je mrak' i 'Moji misle da ja lažem'.
- Svaka je dio jednog trenutka, s težnjom da bude svevremenska. Pokušavam u svim pjesmama reći da nam ‘triba malo, da se volit znamo’. A to malo je i najviše i najdragocjenije što možemo živjeti. Tko ne zna da mu malo za sriću triba, ima još mnogo za učiti – priča Vjekoslava.