Kačket na glavi, "kofer" s gitarom u ruci. Slika je to Vinka Ćemeraša, s kojim smo se našli u zagrebačkom kafiću "Zrinski". U kutu pozornica, a na zidu fotografije poznatih muzičara, glumaca, sportaša... Gazda je zaljubljenik u glazbu, često su tamo svirke, idealno je to mjesto za fotografiranje Vinka kao Leonarda Cohena.
Vinko je ove godine s pjesmom "Lying Eyes" bio na Dori i završio na drugome mjestu. "Podvalio si nam umjetnost... Da je ovo napisao Ed Sheeran, pjesma bi bila svjetski hit...", samo su neki od komentara.
Priznajem, čitao sam komentare na YouTubeu. Upratim jer mi to daje neku sliku kako ljudi reagiraju na moju pjesmu. Iznenadili su me komentari, nisam očekivao tako pozitivne reakcije publike. Pogotovo jer je pjesma na engleskom. Svi znamo da engleske pjesme teže prolaze na našoj sceni, ali sam otpočetka bio uvjeren da mogu to izvesti uživo, bez ikakvih pomagala, jer sam je otpjevao u studiju iz prve, druge. Tako da sam bio siguran da je na Dori mogu otpjevati jednako kao u studiju. Naravno, svaki pozitivni komentar mi daje i samopouzdanja, kojeg je uvijek manjka.
Kakvi su dojmovi sad kad se slegnulo sve oko Dore?
Dojmovi su se slegnuli deset minuta nakon proglašenja pobjednika i dodjele bodova. Ponosan sam što sam dobio tu potvrdu od stranog žirija, Italije i Ukrajine.
Bilo je hrabro ići s baladom na Doru...
Je. Išao sam s onim što sam ja, nisam se htio prilagoditi Dori nego sam htio da se Dora prilagodi meni. Mislim da sam u tome uspio. Nisam očekivao drugo mjesto, kao ni ostali ljudi ni mediji. Neću biti preskroman, reći ću da sam se zamišljao u finalu, ali negdje oko sedmog, osmog do desetog mjesta. Tako da je meni drugo mjesto kao pobjeda.
Kako je došlo do pjesme "Lying Eyes"? Nije bila prvi izbor za Doru?
Nije bila prvi izbor jer je pjesma s kojom sam prvotno htio nastupiti bila preduga. Ona će sad uskoro izaći. Za format Dore trajala je četiri i pol minute, nisam tad znao da treba biti kraća. Samo sam odlučio 'Evo, imam pjesmu za Doru'. Kad sam prelomio hoću li se uopće prijaviti na Doru, već su bile prijave u odmakloj fazi, bilo je što sad. Htio sam napisati novu pjesmu, ali sam se sjetio napisane 'Lying Eyes', negdje baš u ovo vrijeme prošle godine sam je napisao i stajala je u ladici. Doslovno, na papiru. Imam još dvije, tri u ladici spremne...
Napisali ste je i tako je stajala godinu dana u ladici...
Da, nisam ništa planirao s njom. Kad sam je krenuo pjevati, uvijek mrmljam neki tekst. Prvo dođe melodija, onda se fokusiram na tekst ako mi se svidi melodija. Sam sebe sam iznenadio s falsetom i to mi se svidjelo. Znam da sam tu večer izašao na piće, bio sam sretan i ponosan jer sam znao da sam napisao dobru pjesmu. Za sebe bar. Ali u tom trenutku su čekali na red drugi novi singlovi na hrvatskom. Dora uopće nije bila u planu, samo sam je ostavio sa strane jer je bila na engleskom.
Neki kažu "pjesma je čekala 15 godina". Kod vas je ipak bilo na čekanju zbog drugih pjesama.
Uvijek sam želio i nadao se da ću ponovno krenuti pisati i pjevati na engleskom. Mislio sam da neće taj trenutak doći tako skoro, zato je 'Lying Eyes' samo spremljena sa strane.
Cilj je pjevati na engleskom?
Ne bi volio da se za 20 godina kajem što ništa nisam pokušao na engleskom jer volim pjevati na engleskom, volim svoju boju glasa na engleskom koja se razlikuje od boje glasa dok pjevam na hrvatskom. Naravno, obožavam pjevati i na hrvatskom, ali zašto ne dati priliku i jednom i drugom.
Biste li se opet prijavili na Doru?
U ovom trenutku mislim da ne bih, ali isto tako zadnje četiri godine sam govorio da se ne vidim na Dori nikako. Mislim da je vrijeme da počnem govoriti sve u svoje vrijeme. Kad sam se prijavio na Doru, nisam htio da to bude da Vinko skače, ili da smislim koreografiju pa da budem plagijat...
Vidite li se s nekim pjesmama uz koje se pleše?
Teško, teško. U ovom trenutku ovo izlazi iz mene, što je jako mirno. Na papir pišem neplesajuće pjesme. Ne volim tu rečenicu da neka pjesma nije eurovizijska pjesma, pa ni moja. Taj izraz nije ni postojao prije 20 godina. Pjesma je pjesma. Ili je dobra ili nije. Jedino mi je žao što nisam pobijedio i otišao u Švedsku da se moja pjesma proširi svijetom. Ovako sam uspio, ali definitivno bi bilo puno bolje da sam se plasirao na Eurosong.
Je li vaš bivši mentor Davor Gobac čuo pjesmu prije nego što ste je izveli na Dori?
Mislim da nije. Ali me iznenadio što mi je poslao poruku poslije polufinala da sam razvalio i da sam se kao kantautor predstavio tako dobro. To sam pročitao u trenutku dok smo još svi bili u backstageu i čekali tko je prošao finale.
Što kažete na pobjednika Baby Lasagnu?
Drago mi je što je pobijedio. Kako se prezentira u javnosti, takav je i privatno. Skroman. Od prvog trenutka sam vidio da on želi pobjedu, tako da mi je jako drago zbog njega, pogotovo jer je ušao kao rezerva.
“Lying Eyes" će se naći na novom albumu?
Nadam se. Ako se ona ne nađe, falit će mi jedna pjesma (smijeh). Bit će pola pola, da ponudim nešto za hrvatsku publiku, a da bude nešto možda i za inozemno, što ostaje moj san. Znam da je velik san, ali isto tako bilo bi glupo da ne sanjam. I prije Dore sam govorio da bih volio dosegnuti inozemstvo, mislim da i jesam s tih 12 bodova Italije i Ukrajine, to su isto jedna mala vrata prema inozemstvu.
Kad bi album mogao ugledati svjetlo dana? To je već drugi...
Nadam se iduće godine.
I drugi Porin...
(smijeh) Ne treba. Jedan je dosta.
Gdje čuvate taj prvi?
Odnio sam ga prijatelju u kafić u Čapljini. Ta moja ekipa se radovala svakome mom nastupu, svakoj mojoj pobjedi, bilo kakvoj, tako da mislim da je zasluženo da ta nagrada bude tamo. Bilo bi glupo da ja to držim u dnevnom boravku i gledam u nju.
A je li slika koju vam je naslikao Davor Gobac konačno doputovala u Čapljinu?
Nije još. Kod producenta Skansija je. Uvijek dođem busom u Zagreb, ogromna je slika, doći će red i na to.
Kako je vaš grafit u Čapljini?
Dobro je (smijeh). Tu su dva murala, Dinamo i Hajduk, to se ne šara. I moj. Spajam dvije strane.
Bend Talvi Tuuli je još aktualan ili?
Ime benda je otišlo u povijest. Na početku karijere, gdje se borim za svaki uspjeh, za svaku pažnju, htio sam ljudima olakšati da me što lakše upamte, četiri godine su se ljudi patili s tim imenom. Ljudi su čuli za Vinka Cocu, tako da mislim da će i mene lako upamtiti.
Prekretnica u karijeri bio je "The Voice". Ali druga sreća.
Tko zna. Da prvi put nisam prošao audiciju, pitanje je bih li se prijavio drugi put. Taj prvi put nisam imao ni cilj ni plan. Vidio sam prijave za Osijek, prijavio se, putovao 24 sata, spavao na klupi. Doputovao sam u 5 ujutro, a audicije su bile oko 10. Bilo je lijepo odspavati s isto poštenim ljudima na klupama. I onda nisam prošao, vratio se u Čapljinu. Četiri godine poslije, te 2019., shvatio sam što želim od sebe i od glazbe. Tad sam eto napravio čagicu da sam prošao iz druge. Kad sam ušao u top 1000, tad sam plesao po kući.
Uspjeli ste i Gopca rasplakati obradom “Pelina i meda”.
U tom trenutku to nisam shvatio. Bio sam počašćen. Dado i Dino su bili najbolji prijatelji, ali nisam tad o tome razmišljao. Sve mi se u finalu potrefilo. Na 'Pinokija' na kojeg sam skakao, pa 'Pelin i med'. Danijela i Ela su mi se javile i čestitale, da im se javim ako mi što ikad bude trebalo.
Planirate li se doseliti u Zagreb?
Ne. Planiram život u rodnom gradu jer ne snalazim se baš gdje je preužurban život. Ja ga pokušavam nekako usporiti. Volim selo, iako sve manje i manje ima sela, ali ta predgrađa smatram selima. Isto tako vjerujem da se karijera može napraviti od bilo kuda. Pogotovo danas.
Počeli ste tako da ste svirali na ulici.
Da, malo u Zagrebu, malo u sezonama. Imao sam 21, 22. Malo sam svirao, a kad dođu u restoran, onda ih uslužim. Sam sebi sam stvorio gužvu, pa onda plivam, tako je bilo. Sjećam se jedne curice iz Danske kad sam prve godine svirao, imala je možda pet godina, došla je do mene i dao sam joj trzalicu. Iduće godine došla je opet i pokazala mi trzalicu, ja sam joj opet poklonio trzalicu. I treće godine je isto došla i dao sam joj trzalicu.
Ni građevina vam nije strana...
Da. Zadnje tri godine nije. Sad sam u naponu snage.
Na čemu, na miješalici, skeli...?
Ma na svemu. Radim s majstorom, mala je firma, ja i on smo stalni. Što god je potrebno, ja sam pomoćni radnik. Knauf jedino ne volim, ali gletanje volim.
Otkud na građevini?
Kad je korona bila. Tad sam i ja, ko i svi drugi, mislio da će završiti za deset dana. Odgodit ćemo samo ovaj koncert. Nakon godinu dana skontaš da to tako neće biti, nije mi bilo lijepo svoje pitati s 27, 28 godina da mi daju novac, išao sam raditi. Nikad mi nije bilo teško, više volim sebe kad sam nešto zaradim, kad sam sretan i miran u duši. Super je za psihu, a i za fizičko stanje.
Imate klasični gablec? Piva, četvrt kruha...
Eto, ne moram ništa ni dodati. Sve znaš. Slobodno nam dođi, ti možeš samo marendati - rekao je Vinko, a bilo bi nepristojno odbiti...
Kad je onda glazba prevagnula? U kojem trenutku?
Ma evo neki dan (smijeh). Svake godine napravim neki pomak za sebe. Bilo da napišem neku pjesmu kojom sam ja zadovoljan, bilo to potvrda publike kao sad na Dori. Kad padnem, opet se nešto dogodi da sam sebe uzdignem. Vidim se u glazbi do kraja života. Ja bih stvarno prestao pokušavati išta da se ne vidim u glazbi do kraja života, jer želim ići prema onome ako sam sretan u tome, želim to i raditi. Ne želim biti nesretan na nekom drugom poslu. Ja sam sad sretan i na građevini jer je sad ona jako dobra za mene jer mi daje i prostora da radim glazbu koju ja volim. Nisam prisiljen raditi nešto što ja ne želim što se tiče glazbe. Ja uvijek radim baladu, a zarađujem na građevini.
A jednom kad ste bili mali, željeli ste biti...
Nogometaš!
Kad ste odustali od toga?
A isto neki dan. Šalim se. Sreća za nogomet pa se nisam nastavio baviti time.
Što ste igrali?
Napadača.
I, kako je to izgledalo?
Pa to je bilo davno. Prestao sam trenirati u 15. godini. Bilo mi je uvijek teško i nisam vidio dobro igrati nogomet. A ovako mogu pjevati bez naočala (smijeh). Nogomet nisam mogao. Pokušao sam, ali nisam mogao.
Pratite nogomet?
Da, da. Dinamo od djetinjstva, naravno, a od stranih Juventus. Navijam i za Čapljinu, da ne bude zabune.
Odete na utakmicu ponekad?
Jesam, išao sam. Nisam već odavno.
Počeli ste pjevati "umalo kad ste imali 16". I to slučajno. Dotad niste znali da znate pjevati?
Da. Srećom, prijatelj je mutirao. Ja sam iznenada upao na probu. To je već bio bend koji je svirao tri, četiri godine. Mladenački, ali su bili ozbiljni. Znam da su se tad gledali međusobno hoće li mi dati prst gore ili prst dolje. U tom trenutku da je bio prst dolje, mislim da bih se okrenuo nogometu pa odustao od lopte, okrenuo se građevini i sad bio majstor (smijeh). U svemu ima nešto dobro.
Stvarno dotad niste pjevali?
Nisam. Brat je imao gitaru, od koje je odustao vrlo brzo. Samo je skupljala prašinu. Preuzeo sam je kad sam krenuo pjevati, ali samo da lakše mogu pisati i pjevati. Nisam gitarist, odsviram sebi nešto za dušu i prijateljima.
Roditelji se nisu bunili?
Od prvog dana sam imao njihovu potporu. Teško mi je zamisliti da netko nema podršku roditelja, teško da bih izdržao da nemam njihovu potporu. Nekad sam ja mislio odustati, ali ne smatram glazbu hobijem nego poslom iz ljubavi.
Volite nositi kačket baš kao Leonard Cohen kojeg ste utjelovili na našoj naslovnici?
Da. On je u mojih top 5 glazbenika. Tu su i Kings of Leon, Paolo Nutini, Pearl Jam...
Kakav imate odnos s publikom?
Sve ovo što radim, radim za publiku, pa makar bila to publika od deset ljudi, ako će me doživjeti, meni je to dovoljno; kad sam 'Lying Eyes' odsvirao prijateljima u 1 sat u noći, kad sam vidio reakciju, znao sam se zbog ovog isplati stvarati glazbu.
Dugo ste s djevojkom Karlom?
Zajedno smo sedam godina. Velika mi je potpora, jednako kao i ja njoj. Najprije smo bili prijatelji. Ne bih bio ovako vjerojatno smiren i sretan da ne ide dobro u ljubavi...