Prije šest godina počeli smo s Veljkom Bulajićem dogovarati pisanje njegove popularne biografije, pa smo se radi tog posla povremeno nalazili u zagrebačkom Palaceu. Imao je tada 92 godine ali mu je mozak radio kao mladiću. Iz njega su doslovce tekle beskrajno zanimljive anegdote, o Orsonu Wallesu, koji je bio toliko debeo da su mu za snimanja morali raditi posebnu obuću kako bi mogla izdržati njegovu težinu, o prelijepoj Silvi Koscini, o šegrtovanju kod talijanskih klasika, o Titu, o ratu...
Planirali smo napraviti veliki intervju koji bi obuhvatio cjelokupno društveno relevantno iskustvo tog čovjeka. To je povijest 20., dijelom i 21. stoljeća. Intervju bi zahvatio važne ljude (Tito, Walles, Princip, Ferdinand, Tuđman, Savka, Tripalo, Milo, Helmut Berger, Visconti, Fellini, Vukotić, De Sica, Rosselini, Staljin, Castro, itd.).
U drugom dijelu bili bi izloženi Bulajićevi filmovi - ali u skraćenom izdanju, pri čemu bi, uz par rečenica o radnji, bile izvučene najzanimljivije anegdote (samo o "Neretvi" te anegdote mogu ići na pet-šest stranica... pisao sam u konceptu knjige). Nažalost, viša sila spriječila je nastanak te knjige.
Ipak, o Bulajiću je ostala velika monografija, divot izdanje za koje je zaslužan Božo Rudež.
Bulajić je rođen 22. ožujka 1928. godine u selu Vilusi pokraj Nikšića, no zadnjih pola stoljeća živio je i radio u Hrvatskoj. Već kao mladić, u siromašna poslijeratna vremena, odlučio je baviti se filmom.
"Gledajući filmove i u dilemi da li da se odlučim za novinarstvo ili film", rekao nam je, "prevagnula je želja da budem sineast. Nakon nekoliko godina asistiranja realizirao sam za Jadran film dva dokumentarna filma: 'Kamen i more' i 'Brod lutalica', i na konkursu sam dobio stipendiju za studij režije u Centro Sperimentale u Rimu. Znao sam jako dobro talijanski, učio sam ga u gimnaziji umjesto francuskog, brzo sam se snašao. Stipendija je bila vrlo mala pa sam bio prinuđen volontirati u talijanskim ekipama, što mi se kasnije pokazalo vrlo korisnim. Bio sam kao volonter i asistent vrlo vrijedan, a imao sam i veliku sreću da budem u ekipi velikih redatelja Vittorija de Sice, Fellinija, De Santisa, Zampe i drugih. Tada sam upoznao Sophiju Loren, koja je u filmu 'Žena s rijeke' književnika i redatelja Marija Soldatija prvi put svojim naglaskom govorila u filmu. Bilo joj je dosta teško jer je imala jak napuljski akcent, a njega je teško savladati. Ostali smo jako dobri prijatelji. Kasnije, kad je već bila velika svjetska zvijezda, s njom sam i Carlom Pontijem ljetovao u Dubrovniku i na Sv. Stefanu..."
GOLEMA RADNA ENERGIJA
Od prvog dugometražnog filma, "Vlaka bez voznog reda", do kraja života, snimao je zapažena djela. "Vlak" se i danas vrti na domaćim televizijama. "Vlak je tad iz totalno nepoznate zemlje, iz nepoznate kinematografije doživio svjetsku distribuciju", rekao je u jednom intervjuu. "To je zapravo prvi jugoslavenski film koji je doživio potpunu svjetsku distribuciju. Imao je odjeka, jer zašto bi netko na Kubi, u Americi ili Portugalu prikazivao taj film da nije nešto značio. Univerzalna vrijednost tog filma je u njegovom humanizmu i realističnom prikazu kolonizacije i promjene života jednog naroda."
Bulajić je imao golemu radnu i životnu energiju. Samo tri dana nakon razornog potresa stigao je u Skoplje sa spremnom filmskom ekipom. Iduća četiri mjeseca snimao je prizore porušenog grada, u čemu je naročit naglasak dao na suočenje Skopljaka s katastrofom. Tada još mlad režiser, s iskustvom iz talijanskih filmskih studija, Bulajić je sljedećih godinu dana montirao film. Stvorio je monumentalan dugometražni dokumentarac, koji je godinu dana kasnije prikazan na festivalu u Cannesu, a na venecijanskoj Mostri proglašen je najboljim u svojoj kategoriji. Mnogi se kunu da je to do danas najbolji film snimljen o posljedicama potresa uopće.
STATISTI PUŠTALI BRADE
Najpoznatiji Bulajićev film je ratna epopeja "Neretva", film o prekretničkoj bitki Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, u kojoj su partizani savladali četnike. Statisti koji su glumili četnike šest su mjeseci puštali brade. Za snimanje filma angažirano je 3000 vojnika JNA - bio je to pothvat koji bi teško realizirao i Hollywood jer bi angažiranje tako velike vojske, tenkova i aviona, iscrpilo studije. Danas bi takav spektakl koštao oko stotinu milijuna dolara. Za potrebe filma srušen je pravi most kod Jablanice, ali snimka tehnički nije uspjela, pa je scena morala iznova biti snimljena u studijima Barandovo u Češkoj.
Snimanje je bilo iscrpljujuće - kadar šišanja Milene Dravić ponavljan je čak 30 puta, zima je bila strašna, uvjeti teški, nekoliko je ljudi izgubilo život za vrijeme snimanja, ali je film ipak dovršen. Na sarajevsku premijeru "Bitke na Neretvi", 29. studenog 1969., s Titom su došli Sophia Loren i Omar Sharif... Plakat za film radio je Pablo Picasso. "Imao je priliku da vidi film 'Skopje 63' i na završnoj svečanosti festivala u Monte Carlu, kad je film nagrađen Grand Prixom, čestitao mi je", prisjetio se Bulajić. "Nekoliko godina kasnije stupio sam u vezu s njegovim agentom i predložio da Picasso napravi plakat za 'Bitku na Neretvi'. On je to prihvatio, poslao sam mu nekoliko sekvenci filma u trajanju od sat i pol jer film još nije bio montiran. Kada je dao svoj pristanak, tek onda je nastao problem kako ga platiti, ali on nas je riješio te brige jer mi je poručio da će plakat napraviti besplatno, ali da očekuje finu kolekciju vina. Tako je i ta briga okončana."
Bulajićev je opus velik. Tu su i "Kozara", "Čovjek kojega treba ubiti", "Atentat u Sarajevu", "Visoki napon", "Donator", "Libertas"...
NEDOVRŠEN ZADNJI FILM
Zadnji film, koji je premijerno trebao biti prikazan na Filmskom festivalu u Puli, je montiran, ali nije dovršen - ni Ministarstvo ni HRT nisu našli sredstva da ga dovrše zbog neke proceduralne zapreke. Riječ je o dobrom filmu, s plemenitom potkom.
"U ratnom lutanju koje je ga je u našim krajevima zadesilo, njemački je vojnik došao do Istre", otkrio je režiser u jednom intervjuu. "Gonjen kao neprijateljski vojnik, on u bijegu, u nizu događaja i dramatičnih susreta, otkriva krajeve i ljude, da bi se priča produžila i poslije rata. To nije ispolitizirana priča: to je ljudska drama, čak možemo reći da je najbliži žanru ljubavne priče između tri žene i jednog muškarca. Kroz njihove sudbine pokazuje se jedno stanje, jedno vrijeme, ratno… koje se prepliće sa suvremenim..."
Ministarstvo i HRT mogli bi, bar sad kad je umro, naći beznačajna sredstva, kao tribute značajnom autoru nacionalne kinematografije, čovjeku koji je stvorio filmove koji će vječno ostati naraštajima koji dolaze, kao svjedočanstva jednog vremena.