U predstavi “Sokol ga nije volio” 1982. godine sina Benoša glumio je Zoran Gogić (64), a u istoimenom filmu Branka Schmidta, prvi put prikazanom 1988., Filip Šovagović (53). Gogić je u to vrijeme bio novo lice u Gavelli: ušao je u ansambl 1979. To kazalište bilo je njegova najveća želja, naizgled nedostižna, a san mu se ipak ostvario. U Gavelli je 1981. bila obilježena velikim predstavama poput “Richarda II.”, “Henrika IV.” i “Amadeusa”. Nametalo se pitanje kako nadmašiti tako moćnu sezonu – a onda se pojavio Fabijan Šovagović sa svojom dramom koja je doživjela rekordno dug vijek od 224 izvedbe.
- Vjerujem da je to bila odlična predstava, ali kako sam u njoj igrao, nikad nisam imao prilike pogledati je. Žao mi je što ju nikad nisu snimili - rekao je Gogić. Dodaje da je ta drama s čudnovatim podnaslovom “dramska kronika s pjevanjem i pucanjem”, nastajala skoro deset godina. Šovagović je bio otvoren u pisanju, pa vjerojatno nije ni znao u kojem će kazalištu jednog dana komad zaigrati, a sigurno nije pisao uloge imajući određene glumce na umu. Vodile su ga mašta i inspiracija, ali prije svega iskustva odrastanja te sazrijevanja u rodnoj Slavoniji. Riječ je o izrazito autobiografskom tekstu, gotovo pa dokumentarnom. Bili su preuzeti stvarni likovi iz Šovagovićeve obitelji, naravno - s izmijenjenim imenima. Ipak, ta priča o stricu koji preuzima na sebe brigu o četvero djece nakon smrti njihovih roditelja nije bila potpuna i nepromijenjena preslika Šovagovićeve obiteljske prošlosti: on je vlastita iskustva prilagodio pozornici.
U svoju priču uključio je prepoznatljive arhetipe, poput čvrstog pater familiasa, ženske ruke koja održava i nosi kućanstvo, brižne bake... “Sokol” je obrađivao probleme malog slavonskog sela zahvaćenog u povijesni vihor Drugog svjetskog rata i nametao je ključno pitanje: kako u tako turbulentnom vremenu zaštititi svoju obitelj? Tekst je prikazivao i lijepe, tople trenutke. Šovagović je prepoznao da turobna događanja, poput rata, u ljudima otkrivaju ono najbolje i najgore. Ipak, ton teksta i njegov završetak su tragični. Sokol iz naslova ime je konja za kojeg je sin Benoš neobično vezan. Kad sin pogine, Šovagovićev lik, u očaju jer nije zaštitio obitelj, iskali bijes bičujući konja do iznemoglosti, zbog čega ga konj snažno udari nogom.
Predstava je pretendirala na autentičnost, a to je i ostvarila. Tekst se nije kratio, zbog čega je trajala tri sata. Filip Šovagović, prisjećajući se iskustva gledanja s 15 godina, rekao je da mu je tad glavna zamjerka bila što je predstava preduga.
Osim genijalnog teksta i temeljito osmišljene glumačke podjele, veliki uspjeh predstave svakako treba pripisati i maestralnoj režiji Božidara Violića. Gogić je prepričao kako su se Violić i Šovagović često nalazili nasamo, uoči i tijekom proba, kad bi pažljivo krojili ono što će postati nezaboravna kazališna uspješnica. Violić je bio ustrajan i nepokolebljiv u svojim zamislima: primjerice, njegov odabir za ulogu susjeda Steve bio je Mato Ergović, a kad se ovaj razbolio i javio da neće biti u stanju igrati predstavu, Violić je izjavio kako ne namjerava pustiti premijeru u javnost bez Ergovića, iako njegova uloga nije bila ključna.
Govoreći o glumcima, treba reći da je realizmu predstave dodatno pridonijelo to što su mnogi od njih rodom iz Slavonije. Na probama se itekako inzistiralo na autentičnom slavonskom izgovoru, pa su glumci iz toga kraja pomagali kolegama kojima takav naglasak nije bio prirođen.
- U ‘Sokola’ sam ušao kao najmlađi u ansamblu Gavelle. Iako je u popisu lica ta uloga treća po važnosti, pojavljivao sam se samo u prvom dijelu. Bio je to jedan od onih likova o kojima se više govori nego što se pojavljuje na sceni - rekao je Gogić.
Za utjelovljenje sina Benoša trebala je mladenačka energija, ljepota i dobrota, a Gogić je nakon gotovo 40 godina od premijere i dalje zadovoljan poslom koji je tad obavio.
- Pričati o glumcima iz ove podjele ujedno je i tužno jer mnogi od njih više nisu s nama, poput Nade Subotić, Ljiljane Gener, Emila Glada, Ive Ficija, Drage Meštrovića, a dakako i glavnoga glumca te autora teksta, Fabijana Šovagovića - kaže Gogić.
Šovagović je igrao genijalno, ali unatoč tome što je napisao dramu, pričalo se da je imao najviše problema s tekstom. Njegov sin Filip kaže da su te priče mitovi.
- Da je zaista imao problema s pamćenjem, nikad ne bi mogao ostvariti tako velike uloge - objašnjava Filip.
U svakom slučaju, i Gogić svjedoči da je Fabijan Šovagović na svakoj izvedbi bio prisutan i koncentriran, pa kad bi netko i nakon 200 izvedbi nešto promijenio, ovaj bi to uvijek opazio i adekvatno reagirao. Gogić pamti proces nastanka predstave kao pozitivan i pun topline. Primjerice, kad mu se netom prije premijere rodilo dijete, Šovagović ga je pitao za spol, a kad je čuo da je muško, uzviknuo je kako je to znak da će predstava biti uspješna.
Probe i izvedbe bile su obilježene zabavnim anegdotama, a među njima Gogić je izdvojio slučaj kad se glumac kojeg ne želi imenovati pojavio prije izvedbe mrtav pijan. Njegovo stanje bilo je toliko alarmantno da je bilo upitno hoće li se predstava uopće moći odigrati. Zbog toga su ga stavili pod tuš, dali mu kave i izvedba je prošla bez većih problema. Ali Gogić i kolege odlučili su održati lekciju pijanom glumcu tako što su u žgance koje mora pojesti u jednoj sceni nasuli hrpu soli, papra i octa. Učinili su to znajući da on u predstavi stiže na pozornicu govoreći baki kako je strahovito gladan i da mu je uputa pohlepno slistiti cijeli tanjur. Možda su se bojali glumčeve reakcije na ovu spačku, ali on im je nakon izvedbe zahvalio i zakleo se da nikad više takvo nešto neće ponoviti.
Filip Šovagović gledao je “Sokola” u tinejdžerskim godinama, pa ne zna puno o predstavi, ali erado govori o ocu. Odrastanje uz Fabijana bilo je ispunjeno, kaže, “ludim doživljajima”.
- Više puta se dogodilo da tata napusti prostoriju, pa bih ja upalio televiziju i tamo ga opet vidio. Nije mi bilo jasno kako to da može biti na više mjesta u isto vrijeme. Kao da je multipliciran. Osim toga, s čuđenjem bih ga promatrao kako razgovara sam sa sobom, odnosno uči tekstove. Obožavao je šetati, ali nije volio kad bi ga ljudi prepoznavali i zaustavljali. Obožavao je svoj posao, ali ne baš i slavu koja dolazi s njim - priča Filip.
Kad bi završila snimanja filmova u kojima je glumio, Fabijan bi znao sačuvati rekvizite koji su za njega imali neko značenje.
- Sjećam se jednog sakoa koji je tata sačuvao, a ja sam ga obukao i prešetavao se u njemu u stanu. Valjda sam zamišljao nekakvu svoju malu predstavu - priča. Dodaje da pamti i zastrašujuće dogodovštine.
- Kad se snimao film ‘Majstor i Margarita’ u režiji Aleksandra Petrovića, izradili su tatino ranjeno poprsje za scenu u kojoj ga pregazi tramvaj. Pronašao sam to kod kuće i nasmrt se uplašio. Od tada sam postao oprezniji što se tiče diranja tatinih stvari - kaže nam Filip.
Oca opisuje kao “velikog higijeničara”.
- Vječito je inzistirao da sve mora biti po redu i organizirano. Imao je i izraženu dozu hiperaktivnosti. Kad bi snimao negdje na selu, pitao bi gdje se nalazi alat i pokosio bi dvorište. Puno je radio, uvijek je bio na nekakvom snimanju, ali očinska ljubav nije izostajala - kaže.
Fabijan nikad nije djecu gurao u glumu. Zapravo, Filipa je najviše učio stolariji i građevini. Kad bi govorio o glumi, često ju je uspoređivao sa sportskom disciplinom.
- Kad sam ipak odlučio upisati Akademiju, tata me upozoravao da to nije put glamura nego napornog rada i odricanja. Danas, s vlastitom dugogodišnjom glumačkom karijerom iza sebe, zahvalan sam ocu na savjetima koje mi je dao. Od njega sam dobio najbolje sate glume. Pomogao mi je da shvatim kako s partnerom na pozornici ne smijem od dijaloga napraviti monolog, a to je greška koju mnogi glumci rade - priča Filip.
POGLEDAJTE VIDEO: