Mustafa Nadarević bio je glumački genij. Odigrao je desetke markantnih rola, u širokom rasponu od uloge paradigmatskih intelektualaca do lakrdijaša iz sapuničastih pučkih komedija. Bio je živi dokaz teze Stanislavskog, prema kojemu nema malih uloga nego samo loših glumaca. Pa sjetimo se samo nekih! U “Kiklopu” Antuna Vrdoljaka glumi epizodu, don Fernanda, koji se zalaže za “preventivnu dehumanizaciju”. To je ubijanje ljudi niskih rastom jer takvi “mali podli psihopati” - misli don Fernando - svijet guraju u propast.
U sceni koja traje sedam minuta don Fernando izlaže teoriju o “ukidanju tragedije skepsom” - objašnjava mladome Melkioru Tresiću kako je Hamlet, zapravo, proturječan, slab dramski lik jer - kako to da tako pametan nikad nije pomislio da mu stric želi ubiti oca... “Bio je mlad, optimist”, odgovara Tresić. “Da, a samo malo kasnije više nije ni mlad ni optimist”, uzvraća don Fernando. Prelazi potom na Horacija; i sve skupa je jedan Nadarevićev fascinantni solilokvij u kojemu ovaj glumac, koji sebe nije smatrao osobito pametnim, izgleda kao drugo ja eruditnog Ranka Marinkovića…
U “Gluvom barutu” Bate Čengića glumi “Španca”, komunističkoga komesara koji dolazi na neku planinu na kojoj se početkom rata Srbi, brđani, dijele na četnike i komuniste. Mustafa je surov, nemilosrdan čovjek, on provodi crveni teror, ali, začudno, “Španac” predstavlja jedini element modernizacije u zabiti kojom još vladaju srednjovjekovni običaji. Velika uloga. U “Kuduzu” glumi milicajca Šemsu, opsjednuta napoleonskim kompleksom. U krčmi, na svadbi Kuduza i Bademe, pripiti Šemso pokušava natjerati svadbu i mladence u stav “mirno” - izvedba je maestralna - ali Kuduzu pukne film pa ga zaustavi i tu počinje drama... U “Velome mistu” Mustafa Nadarević ostvario je ulogu života. Inženjer Duje, “čovjek koji je u Split donio prvi pravi balun i bio prvi trener Hajduka”, jedna je od središnjih figura turbopopularne serije, koja je nekoć praznila ulice gradova u vrijeme emitiranja.
Smoje je ovaj lik pravio prema poznatoj braći Kaliterna, Fabijanu i Luki. Mustafa je, kažu znalci, usvojio splitski akcent bez ijedne pogreške, što je u glumačkom poslu jedna od težih zadaća, koju često ne mogu svladati ni najbolji. Grandiozna je, pak, bila uloga u “Deja vu” Gorana Markovića, gdje glumi profesora glazbe opsesivno zaljubljena u Anicu Dobru. To je čovjek kojeg doslovce razdiru unutarnji demoni...
“Rođen je u Banjoj Luci 2. svibnja 1943. u obitelji oca Mehmeda Nadarevića i majke Asje Memić”, čitamo u glumčevoj biografiji. “Zbog bombardiranja grada s obitelji se seli u Zagreb. Otac mu je bio domobranski narednik, a majka prvo domaćica, zatim blagajnica mesarsko-pekarskog poduzeća ‘Mićo Šurlan’ u Bosanskom Novom. U Zagrebu je pohađao prvi razred osnovne škole, zatim se seli u Bosanski Novi, gdje ostaje sedam godina, a potom se seli u Rijeku, gdje je završio gimnaziju”. U djetinjstvu i ranoj mladosti nije bio opisivan kao “dečko koji obećava”.
- Ja sam u mladosti dolazio nespreman i bacali su me van samo nogom. Mali je talentiran, pusti ga, ne zna ni tekst - kazao je svojedobno. Mujo, kako su ga prijatelji od milja zvali, uživao je u bezbrižnom životu u Rijeci, radio kao izbacivač na plesnjacima, a onda ga je baka ugurala u amatersko kazalište. Prve uloge ostvario je u kazališnoj grupi “Viktora Cara Emina”.
- Mislim da me baka nagurala u glumu kao gimnazijalca. Krili smo to od dida, nije znao godine brojat, bio je već star pa smo krili da sam tek završio dva razreda. Petljala mu je i vidjela je kako ne ide škola, da me ulica pokupila pa me ugurala u amatersko kazalište - prisjetio se svojedobno. Na studij odlazi u Zagreb, gdje diplomira na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon toga pridružio se ansamblu Hrvatskoga narodnoga kazališta. Kao glumac prilično se mučio oko karijere. “Na filmu sam gotovo početnik”, kazao je 1988.
- Dosad sam odigrao samo tri glavne uloge. Prva je bila u filmu ‘Miris dunja’. Kad sam počinjao u teatru, nakon prve dobre epizode, rekli su: ‘Dobro, to je slučajno’. Poslije druge, opet, druga pjesma: ‘Omaklo mu se’. A nakon treće: ‘Vidiš, on je dobar epizodist, ali ne može biti protagonist’. Pa kad su stigle i te glavne uloge, onda su se otprilike ponovile ocjene i procjene istim redoslijedom kao i za epizode. Slično je i s filmom. Teško je doći do glavne uloge, a još je teže iznijeti ulogu od prvog pojavljivanja do gašenja kinoaparature. Muka je velika dobro voditi taj luk lika... - pričao je. Priznao je da se uozbiljio tek s 36 godina. Objasnio je i kako je došlo do te promjene, od koje je hrvatsko glumište imalo najveću korist.
- Baš sam bio neozbiljan, sram me tog razdoblja. Nije me sram jer sam volio svoju ženu, čekao sam kćerku. Ljubav je bila velika u pitanju i mislio sam da je ljubav najvažnija u životu, a onda sam u jednoj krajnosti mislio da je posao najvažnija stvar - objasnio je. U kazalištu je s vremenom ipak stekao reputaciju talentiranoga glumca koji s lakoćom prelazi iz ozbiljnih u komične uloge. Rade Šerbedžija je kazao kako je “Mustafa imao taj rijetki dar da te nasmije do suza, a onda te u sekundi može pogoditi težinom ozbiljnosti. Takvih glumaca nema mnogo”.
Sjećajući se glumačkih početaka, nastojao je uvijek pomoći mladim kolegama. Savjeti su u tom svijetu, kojeg je Fabijan Šovagović zvao “zvjerinjakom”, dragocjeni - onima koji ih žele slušati. Nikad nije isticao svoj zvjezdani status, nego je želio pridonijeti kvaliteti svakog projekta na kojem je radio. Prijateljski pristup kolegama činio ga je omiljenim među mlađim generacijama glumaca.
“Bio je istinski učitelj. Nikad nije davao savjete koji bi vas ograničili, nego bi vam pokazao put da sami otkrijete svoj način izražavanja”, kazala je o njemu Jasna Žalica, koja je s njim glumila u seriji “Lud, zbunjen, normalan” i dodala: “Mustafa je čovjek zbog kojeg mladi ljudi žele biti glumci i čovjek od kojeg se uči i s kojim vam je i čast i zadovoljstvo, a istodobno vam se čini da ste s njim oduvijek radili. Prirodno je s njim biti u kadru. On je prijatelj i gospodin glumac”. Boris Dvornik opisao ga je kao perfekcionista. “Sjećam se da smo znali ostajati poslije proba i razgovarati o likovima. On je bio posvećen i svaki put je unosio sebe u svaki lik”, kazao je Dvornik. Bio je vrlo duhovit čovjek. U jednom razgovoru s autorom ovog teksta, rađenom za list Beatta, pokazao je zavidnu obrazovanost. “Ime Beata se piše s jednim ‘T’ a ne s dva”. Potom je dodao: “To bi bilo isto kao da se ja zovem Mujjo, ha ha ha…”. Sebe je definirao kao “muslimana s velikim H”. U Jugoslaviji su se muslimani kao islamski vjernici pisali s malim “m”, a kao narod s velikim. On je izabrao biti musliman s velikim “H” - osjećao se kao Hrvat u nacionalnim smislu i to je iskazao u simpatičnoj verbalnoj dosjetki. Klasična je njegova izvedba Leonea u “Glembajevima” Miroslava Krleže.
- Mustafa je bio šarmantan i duhovit, ali kad je došlo vrijeme da se radi, bio je posvećen svom poslu. Nikad nije prepuštao stvari slučaju, uvijek je tragao za najboljim načinom da dočara lik - kazala je o njemu Alma Prica. Mustafina filmska karijera počela je krajem 1970-ih, a međunarodni vrhunac je doživjela u filmu “Otac na službenom putu” Emira Kusturice, gdje je opet tumačio lik beskrupuloznoga, karijerom opsjednutoga komunista. “On je bio netko tko je uvijek išao u dublje, koji nije igrao samo za publiku, nego je unosio dio svoje duše u likove koje je tumačio”, kazao je o njemu Kusturica.
Mlađa publika najviše će ga pamtiti po ulozi Izeta Fazlinovića u popularnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”. To je, možda, šteta jer je iza njega ostala hrpa velikih kazališnih, televizijskih i filmskih uloga koje nadmašuju Izeta i u žanru i u glumačkoj izvedbi. U opusu ima 150 kazališnih uloga, više od 60 filmova i televizijskih serija. Mirsad Tuka, njegov kolega u “Lud, zbunjen, normalan”, kazao je nakon glumčeve smrti: “Nadarević je bio naš uzor, naš učitelj i naš prijatelj. Njegova energija i duh ostali su u svakom od nas”. Početkom 2020. Mustafa je otkrio da ima rak pluća; kraj godine nije dočekao. Umro je 22. studenoga 2020. u 78. godini.