Ovih danas smo na vrhuncu, ali teško je točno odrediti čega. Riječ je o hrvatskom nogometu. Naime, pitanje stadiona je aktualizirano kao nikad dosad. Ruina se od Maksimira spominje već godinama, ali sad se otišlo korak dalje. Nekoliko koraka dalje.
Predstavljen je megalomanski projekt na Kantridi, pod onim stijenama, fotografije projekta su zaista nesvakidašnje. Dodali su i neke nebodere u blizini, nek’ se nađe, pa to je projekt. Istog dana je i Hrvatski nogometni savez predstavio svoj projekt, kamp nogometne reprezentacije.
Ako smo već u takvom raspoloženju, a zašto ne bismo bili, javio se i Slaven Belupo, i oni imaju svoj projekt, krasan stadiončić... O maksimirskim pričama bespotrebno je više i govoriti. Crkva, zemljište, lova... nemoguće je to sve pohvatati, a godinama se sve ponavlja i, naravno, prolongira.
Ljudima vjerojatno i godi u ovo doba godine gledati te projekte velebnih projekata. Tja, nije teško zamisliti gospodina koji živi u kući iza stadiona Slaven Belupa koji se zove Ivan Kušek - Apaš, kako gospodin, nazovimo ga za ovu priliku Joža, gleda te projekte i zamišlja se kako jednog dana omiljeni klub gleda na lijepom i novom stadionu za nešto više od osam tisuća ljudi. I ta ih obećanja i laprdanja ništa ne koštaju, a narod vesele.
Otkako je države, osim malih i simpatičnih zdanja u Puli i na Rujevici, država je napravila, slovima ćemo, nula stadiona. Nijedan. Pokušalo se s Maksimirom, ulupao silan novac, pojedinci profitirali, da bi danas bio još veće ruglo. Osijek ima Opus Arenu, krasan stadiona natkriven, za više od 13.000 ljudi, čak i malo više, 13.005, da budemo točni. No točno je i da su ga napravili Mađari. Ne Hrvatska, nema veze s gradom ni državom. A sad se pompozno najavljuju novi, “svemirski” stadioni. Bilo je “obećanovića” u našem nogometu, kriminala, lopovluka, a sad, čini se, krećemo u eru znanstvene fantastike.