Od nedjelje, 28. veljače HRT počinje s prikazivanjem “Velikana hrvatskog glumišta“. Druga sezona šestodijelne dokumentarne serije tematizira živote i karijere najvećih hrvatskih glumica i glumaca 20. stoljeća - Borisa Buzančića, Tonka Lonze, Vanje Dracha, Ivice Vidovića, Zdravke Krstulović i Marije Kohn.
Kao istinske zvijezde epohe u kojoj su živjeli, posredstvom teatra i filma, obogatili su i oplemenili živote milijuna gledatelja koji ih se i danas sjećaju s ljubavlju i nostalgijom. Prva epizoda posvećena je glumačkom bardu i prvom gradonačelniku Zagreba u samostalnoj Hrvatskoj - Borisu Buzančiću. Antologijskim ulogama splitskoga gradonačelnika Vice Mihanovića u “Velome mistu” te oca Branka iz obitelji Matić u seriji “Veliki i mali” osvojio je srca TV gledatelja, a nezaboravnim izvedbama u remek-djelima najvećih imena sedme umjetnosti ušao je u povijest hrvatske i jugoslavenske kinematografije.
O njegovu životu i karijeri jednog od najvećih hrvatskih glumaca svih vremena govore Ana Lederer, Daniel Rafaelić, Ljubo Šikić, Ksenija Pajić, Dragan Despot, Rade Šerbedžija, Antun Vrdoljak, Vinko Brešan, Boris Miholjević, Bruno Kragić, Miroslav Međimorec, Jakov Sedlar te djeca, Ana i Ivan.
Boris Buzančić rođen je 1929. u Bjelovaru od majke Katarine i oca Gojka Antuna, nastavnika u žandarmerijskoj školi. Prve je godine proveo u Zagrebu, gdje je krenuo u osnovnu školu, a kad su mu 1942. ubili oca, s majkom se preselio kod bake i djeda u Bjelovar. Tri godine kasnije, 1945., bio je s tetama na vlaku za Bleiburg. Majka mu je bila u drugom vagonu. Buzančić je s tetama iskočio iz vlaka smrti. Uspjeli su doći do rođaka koji su im pomogli da se vrate u Bjelovar.
Zbog podmetanja i proganjanja tijekom školovanja Buzančić se selio iz mjesta u mjesto. Kad god bi se tražili papiri, znao je da mora ići dalje. Doznao je da se u Zagrebu otvara “neka Akademija” i upisao ju je s prvom generacijom. Daljnja proganjanja zaustavila je tajnica Ružica Milun. Bila je bliska prijateljica s Borisovom djevojkom Katjom, pa mu je pomogla dobiti indeks.
Već na drugoj godini Akademije proslavio se filmom “Ciguli Miguli” iz 1952. Odmah je postao popularan. Nakon toga igrao je u predstavi Dine Radojevića “Mačka na vrućem limenom krovu” (1956.), a iste godine snimio je i “Opsadu”. Sljedeće je snimio film “Nije bilo uzalud”, a u idućih 20-ak godina još toliko filmova i serija.
Ostao je upamćen po mnogim ulogama, među ostalim, španjolskog prvoborca u “Užičkoj republici” 1974. i gradonačelnika Dotura Vicu u “Velome mistu” 1980. Igrao je u čak 78 filmova, među kojima su i kultni “H-8”, “U gori raste zelen bor”, “Večernja zvona” itd. Rado je isticao važnost 1956. i 1957. jer tad se vjenčao s voljenom Katjom te godinu kasnije dobio kćer Anu. Šest godina poslije rodio mu se i sin Ivan. Vjenčanje je bilo skromno, a bili su toliko siromašni da nisu imali ni za prstenje. Kako je Katja inzistirala na prstenima, pomogao im je Tonči Vrdoljak.
- Pero Kvrgić i Nada Subotić bili su nam vjenčani kumovi. Zapravo, oni su jedini pristali da nam svjedoče pri vjenčanju. I Pero i Nada bili su siromašni - rekao je svojedobno Buzančić.
Kao vjenčani dar poklonili su im keramički servis za rakiju. Kad je godinama kasnije, htio naljutiti kuma Peru, Buzančić mu je spomenuo taj servis. Onda su se smijali nekadašnjem siromaštvu. Boris Buzančić bio je izabran za prvoga gradonačelnika nakon prvih demokratskih izbora. Sjetio ga se prvi predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan. Znao je da je Hrvat, da su mu roditelji ubijeni, a on kao mladić bio proganjan te ga je upoznao ga s Tuđmanom.
Buzančić je zaslužan što je u listopadu 1990. na glavni zagrebački trg vraćen spomenik banu Josipu Jelačiću. Na mjestu prvog čovjeka Zagreba ostao je tri godine, a u međuvremenu je 1992. kao zastupnik ušao u Hrvatski sabor. Iz politike se povukao krajem 90-ih i vratio glumi. Godine 1999. snimio je film “Maršal” u režiji Vinka Brešana, a 2009. s kolegicom Anom Karić nastupio je u predstavi “Ljubavna pisma”.