S brčićima kakve su nosili Errol Flynn ili Clark Gable, visok, zgodan, modrook, otmjen, bio je predestinirani zavodnik jedne velike kinematografije. Aljoša Vučković bio je možda najšarmantniji jugoslavenski glumac. Njegovi Vučkovići vuku podrijetlo iz Dalmatinske zagore, iz sela Dugopolje, koje je smješteno nedaleko od Splita, iza Solina i Klisa, odakle se prostiru putevi prema Sinju i Kninu.
Rođen 17. prosinca 1946. u Buzetu, mali Aljoša bio je ptica selica. Ne svojom voljom. Kako mu je otac bio vojno lice, tako je obitelj često mijenjala mjesto boravka. Zato su mu o tom razdoblju u glavi ostale samo nepovezane slike krajolika i mjesta, fragmenti jednog djetinjstva.
- Kad sam krenuo u prvi razred, živjeli smo prilično dinamično, posvuda pomalo. Bili smo u Zagrebu, Kanfanaru, Lovranu, Sv. Petru u Šumi, bilo je to kaotično vrijeme o kojem ni sam ne znam puno. Tog se dijela svog života slabo sjećam. Bio sam mali dječak kad sam krenuo u školu, učenik koji je morao obavljati svoje zadatke - prisjetio se u jednom intervjuu.
Beograd je bio jedanaesto mjesto u koje se doselio i u kojemu se skrasio. U glumi se prvi put okušao u Pljevljima, u Crnoj Gori. Nakon toga na scenu je izašao i u Splitu gdje je, kao i mnogi mladi ljudi, tražio svoj put. Split je sportski grad, koji živi za Hajduk. Bavio se streljaštvom i nogometom, a onda ponovno otkrio ljubav prema literaturi. U to vrijeme nije bilo teatra kakav danas postoji, pa se glumom bavio više usputno. Bio je član splitskoga kazališta mladih, u kojemu su se okušavali i drugi mladi njegove dobi, među njima i Boris Dvornik. Na to da će se u životu baviti glumom odlučio se impulzivno i samostalno, bez znanja roditelja.
Prvo je glumu pokušao upisati u Zagrebu, ali ga nisu primili. Nakon neuspjeha nije odustao, odlučio je pokušati u Beogradu. Godine 1968. krenuo je na taj tajanstveni put, a nakon pet godina studiranja diplomirao je i otišao u Wisconsin. Amerika ga je šokirala. Nakon skromnoga studentskog života u Jugoslaviji, sve što je tamo doživio bilo je potpuno novo iskustvo. Veliki gradovi, stotine kazališta, moćna filmska industrija, bogatstvo i raskoš ostavili su na njega snažan dojam. No nije ostao u Americi. Sredinom srpnja vratio se u domovinu. Proveo je, kaže, 40 divnih dana, koji su za njega bili svojevrsna nagrada nakon pet godina studija, ali u Americi ipak nije vidio budući dom.
Kao student je morao naporno raditi jer nije imao stipendije, a roditelji mu nisu mogli omogućiti značajnu financijsku pomoć. Ipak, kad je podvlačio bilance karijere, zaključio bi da je na kraju imao dobru kombinaciju i da mu se posrećilo. Nakon povratka u zemlju počinje dobivati uloge, male, pa sve veće. Aljoša je, što je manje poznato, nastupio i u prvoj kazališnoj izvedbi “Maratonaca koji trče počasni krug” u veljači 1972. godine. Taj je komad Kovačević napisao kao student, sa 23 godine. Na filmu debitira 1967. u “Kaja, ubit ću te”, slijede “Užička republika”, “Hitler iz našeg sokaka”... Televizije ga angažiraju na velikom broju projekata. Najveću popularnost donijela mu je uloga Ferate u “Velome mistu”.
Za ulogu u seriji u kojoj je glumio nije se uopće pripremao. Nije ni poznavao redatelja Joakima Marušića, koji je kao izuzetno obrazovan čovjek, sa stavom i znanjem za tako zahtjevan zadatak, napravio veliki posao. Ulice jugoslavenskih gradova bile bi puste kad je emitirana nova epizoda “Velog mista”, s Feratom, Meštrom, Papundekom, Strikanom i Netjakom i drugim antologijskim karakterima.
Tijekom priprema za snimanje Marušić je shvatio da bi Aljoša Vučković mogao biti dobar za tu ulogu, pa ga je pozvao na razgovor, nakon čega je dobio ulogu. Zanimljivo je da je u seriji glumio Marušićeva oca Nedjeljka, koji je stvarno nosio nadimak Ferata, jer je svakog dana pješačio iz Omiša u Split na treninge. Lokomotiva Ferata bila je, inače, poznata po svom intenzivnom dimu iz dimnjaka...
- Miljenko Smoje je to mudro napisao, a Joakim Marušić još mudrije režirao. To su ljudi koji su bili pismeni. Joakim je volio doći u Atelje u Beogradu, gdje su ga svi voljeli, i pokojni Mihiz, i Brana Crnčević, i Zoran Radmilović, i Muci Draškić. Bio je strašno simpatičan, onako s velikim nosom, kao orlušina. Znao je s ljudima i znao je svoj zanat. I onda je nemoguće s dobrim tekstom ne napraviti dobru seriju. Osobito što se radilo o klubu koji je imao tako čudan historijski put, od osnivanja do toga da je kompletan Hajduk, i igrači i uprava, otišao u partizane. Sad, u ovoj novijoj historiji, kreće se s nekim pitanjima, kao nije bilo sve baš tako... - kazao je glumac u jednom razgovoru.
Aljoša Vučković ostvario je preko stotinu uloga. U “Lud, zbunjen, normalan” bio je Zlatko Fufić, u “Vratit će se rode” Kustos, u “Zauvijek susjedi” glumio je Roka, u “Nepokorenom gradu” Galeba, u “Profesionalcu” Dušana Kovačevića bio je konobar, u “Partizanskoj eskadrili” Boris. Sve velike serije. U megapopularnom “Boljem životu” bio je dr. Ivo Lukšić. Za “Bolji život” ga vežu najljepše uspomene.
- Visoki profesionalizam, sjajna ekipa, odličan tekst! Nema više toga, ali što možemo, bilo je to neko drugo vrijeme, druga atmosfera. Nismo bili zavađeni niti mržnjama ni ičim. Sad toga više nema, piše ‘rasprodano’. Mnogi bi vraćali ta vremena, ali kalup je uništen, nema povratka - rekao je svojedobno.
U životu je imao nekoliko teških iskušenja. Prošao je kroz pravi pakao kad je njegova kći Leana imala problema s narkoticima, otkrili su srpski mediji. Kći, koja je također glumica, provela je neko vrijeme na odvikavanju od droga. Svi napori obitelji tad nisu urodili plodom, pa je odlukom suda privedena na obavezno liječenje. Srećom, pobijedila je ovisnost i ponovno se posvetila karijeri.
- Ono što mogu reći je da moja kći nije u zatvoru nego na liječenju zatvorenog tipa. Mislim da bi svi ljudi trebalo pustiti pojedince i njihove najbliže da svoje probleme rješavaju sami i onako kako najbolje znaju - rekao je glumac za srpski Story i dodao:
“Nekad smo mi slušali roditelje zato što smo morali, a danas je to stvar izbora. To što se Leana odlučila baviti glumom sasvim je normalno jer je odrastala uz oca koji se bavi tom profesijom. S druge strane, ne znači da će biti bolja od drugih kolega. I genetika je učinila svoje jer je naslijedila puno mojih osobina”.
Aljoša Vučković pobijedio je u teškoj borbi s rakom, ali je odustao od glume i otišao u mirovinu.
- Ništa ne radim i ne mogu raditi. Bolestan sam i ne osjećam se dobro, to je jedan od razloga zašto ne glumim - kazao je novinarima Kurira. Na scenskom čitanju teksta “Ja, Feđica” 2021. kazao je malo više:
“Otišao sam u penziju 2009., ali sam igrao dok nije skinut s repertoara komad ‘Otac na službenom putu’, mislim da je to bilo do 2011. Još je tu bio Kokan (Mladenović) kao upravnik. Ljudi kažu: ‘Mogao bi još’. Ne, kad na jednom platnu imate boje, to je zanimljivo, ta vaša boja je ili vangogovska, ili sezanovska, ili nekog renesansnog majstora... Da, mogao bih, ali čemu? Kad odudara od svega ovog danas, to su sad boje koje se tu nalaze. Malo je tome kumovala moja bolest, malo moj obiteljski život, došli su unuci. Moja priroda je takva da se ne volim družiti”.
Iako je bio drugo ime za šarmera, govorio je da nije ženskaroš. Aljoša Vučković često je citirao pjesmu Duška Trifunovića. “Griješio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe jer samo će griješiti, kada budem pao, biti samo moji - sve je drugo tuđe. Griješio sam mnogo, učio da stradam, letio sam iznad vaše mjere stroge, griješio sam, jesam, i još ću, bar se nadam, svojom divnom greškom usrećiti mnoge. Griješio sam, priznajem, nisam bio cvijeće, griješio sam i za vas koji niste smjeli, pa sad dio moga grijeha nitko neće, a ne bih ga ni dao - ni kad biste htjeli”.