Život mi se promijenio preko noći. Od probi i priprema za glazbenu turneju odjednom sam postao vojnik. Branim svoj grad, nosim oružje, idem u patrole, pomažem svima kojima to treba u ovom trenutku. U gradu je još puno žena i djece, onih koje prvenstveno moramo zaštititi, govori u jednom dahu glazbenik Andriy Khlyvnyuk (42). U Ukrajini je jedan od najprominentnijih glazbenika. Frontmen je popularnog benda BoomBox, ali danas to više ne znači ništa, pojašnjava mi.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Imam svoj auto, još je u jednom komadu. Stan sam napustio, uzeo sam samo osnovno. Svjestan sam da se tamo možda više nikad neću vratiti. Imam dvoje djece. Oni i moja supruga su na sigurnom - govori Andriy, koji nije dvojio što treba učiniti jednom kad je došlo do rata.
Uključio se u obranu grada. Dok razgovaramo o tome kako izgleda njegov život danas, u pozadini se čuju nervozni povici ljudi zahvaćenih ratnim strahotama, poruke s megafona, sirena...
- Spavam trenutačno na podu sa svojom ‘braćom’, ovdje smo svi isti. Organizirani smo na nekoliko punktova obrane u gradu. Jedemo istu hranu, imamo isti cilj. Nitko ne radi razliku među nama. Kad malo razmislim, nikad u životu nisam se osjećao ovako povezano. Teško je objasniti taj duh koji se stvorio nekome tko to nije prošao. Vi Hrvati ste rijetki koji ste to prošli i vi to razumijete, ali podršku osjećamo iz cijeloga svijeta. I to je ono što zaista puno znači. Nisu to samo riječi, stiže nam pomoć i kad znaš da je cijeli ‘normalni svijet’ na tvojoj strani, to je dodatna snaga u najtežim trenucima - pojašnjava.
Svjestan je da 'glavu nosi u torbi'.
- Bojim se, naravno, ali nemam vremena za strah. Jednom ćemo svi umrijeti. Ono što sad osjećam i što smatram ispravnim jače je od tog straha. To je ono što me vodi prema naprijed, ono što gura sve nas - govori iskreno.
Nije očekivao rat. Nitko nije, priča mi Andriy.
- Mi smo velika država, veća od jedne Francuske, ali u kontekstu vojne opreme i ulaganja nismo na razini agresora. Bombardiraju nas i našu djecu i od toga se ne možemo adekvatno braniti. Mi ne želimo biti militaristička sila, vraćati se u prošlost. Stoljećima smo ugnjetavani, prošli smo kao narod mnoge tragedije, ali izlazili smo još jači. Znaš što nas motivira? Njihove laži. Laži da smo nacisti. Naš predsjednik Zelenski je Ukrajinac židovskog podrijetla, isti je slučaj i s našim bivšim premijerom. Nakon svega što smo prošli u Drugom svjetskom ratu prozvati nas nacistima!? To su potpuna s*anja! Želimo slobodu, a ne znam što oni žele. To ne zna nitko osim Putina - govori revoltirano.
Mnoga ukrajinska javna lica, pjevači, glumci, umjetnici, uzeli su oružje i stali u obranu svoje slobode.
- Znao sam pucati iz puške. Prošao sam osnovnu obuku ranije, ali nisam, naravno, nikad nikoga ubio. Nisam ubojica. Ne želim to učiniti, jako to ne želim učiniti! Ali vjeruj mi, ako dođe do toga, ruka mi neće zadrhtati - priznaje potresenim glasom.
Andriya u Kijevu svi znaju.
- Ovdje sam poprilično velika rock zvijezda, da. Prvih dana, kad sam postao dio ove naše gradske garde, nisam još imao službene isprave i imao sam potrebu ljudima na ulici se predstaviti. Da znaju s kim razgovaraju i da sam osoba koja im može i želi pomoći, ali svi ovdje ionako znaju tko sam. Kijev je moj grad. Ponekad sam im znao i pokazati na veliki billboard kakvih je u gradu puno jer je moj bend trebao početkom travnja imati dva velika koncerta u Palači sporta u Kijevu. Prstom bih im pokazao na plakat i rekao: ‘Ovo sam ja’, ali svi su to već ionako znali - prepričava mi pojedine avanture s ulica.
Iz današnje perspektive poprilično bizarno zvuči da su za mjesec dana trebali imati dva koncerta pred 10.000 ljudi u Kijevu, zaključuje Andriy. Ipak, optimističan duh njega i njegove suborce ne napušta, iako se nalaze u jeku ponajvećeg sukoba u modernoj ljudskoj povijesti.
- Ovdje vlada ogromno zajedništvo i to je ono na što Rusi nisu računali kad su upali u našu zemlju. Njih je puno, je*eno ih je puno, ali mi nećemo nikad odustati jer imamo pravo braniti svoje - rezolutan je proslavljeni ukrajinski glazbenik.
Život na kakav je ranije navikao i kakvog je godinama živio, za Khlyvnyuka već dugo ne postoji. Korona virus “oteo” mu je posao i svakodnevicu, no onda je postalo još teže.
- Zaista čudne dvije godine, ali to, naravno, nije usporedivo. Ovo je puno teže za sve nas ovdje u Ukrajini. Baš kad je pandemija počela malo popuštati, započeo je ovaj prokleti rat, ali neće nas ni ovo dokrajčiti. U to sam jedino potpuno siguran - tvrdi.