Doajen hrvatskog filma, filmski redatelj, scenarist i producent, Vatroslav Mimica, preminuo je u subotu u Zagrebu u 97. godini, a u četvrtak su se kolege i prijatelji oprostili od njega na komemoraciji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Okupilo se pedesetak ljudi, a među prvima je stigao filmski redatelj Vinko Brešan (56). Došla je i supruga zagrebačkog gradonačelnika, Vesna Bandić. Komemoracija je počela uz simfoniju Ludwiga van Beethovena.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Davno je to bilo. Sjećam se kako nisam mogao riješiti neke scene. Ljubo Šikić mi je rekao kako trebam zvati Mimicu. To me uplašilo. Bojao sam se njegovog suda. No, nakon razgovora sam promijenio mišljenje. Vatroslav je doista volio film i rijetko kada možete naići na osobu koja toliko želi pomoći mladim ljudima. Hrvatska je imala divnih pisaca, slikara, glazbenika, ali oni nisu promijenili povijest hrvatske. Mimica je to napravio. Nismo svjesni s kojom se veličinom opraštamo - rekao je Brešan.
Sve što mogu reći je da je ovaj portret impresivan. Odredio je kulturu ovog razdoblja - rekao je hrvatski novinar i filmski kritičar, Nenad Polimac (70), gledajući u fotografiju te dodao:
- On je bio jedan od najvećih redatelja i u nekoj drugoj sredini svi bi se otimali da mu odaju neku počast. Sprovod je bio lijep i decentan. I mislim da bi Vatroslav bio zadovoljan.
- Za mene je Vatroslav bio jedan od najvećih redatelja. Kao mlada djevojka upijala sam sve što je naša kinematografija davala. Sjećam se tog divnog visokog čovjeka, sive brade... Sjećam se njegove divne supruge. Audicije za film 'Banović Strahinja' se ne sjećam, ali znam da sam bila presretna kada sam dobila glavnu ulogu. On je bio redatelj kakav glumac može poželjeti. Imao je dobar ritam, dobru pripremi, ali i onaj faktor X. I Vatroslav i njegova supruga Lina prema meni su se ponašali zaštitnički. Poput roditelja. Imao je dosljednost, hrabrost i ljudske kvalitete - rekla je Sanja Vejnović (58).
Velikan hrvatske kinematografije, Vatroslav Mimica, rođen je 1923. u Omišu. Hrvatska kinematografija pamtit će ga u prvom redu po igranim remek-djelima poput 'Prometeja s otoka Viševice', međunarodno priznatog 'Kaja, ubit ću te', 'Ponedjeljak ili utorak', 'Događaj', pa sve do 'Seljačke bune' i 'Banovića Strahinje'.
Studirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a bio je sudionik antifašističkog pokreta u II. Svjetskom ratu. Na filmu je od 1950., najprije kao direktor Jadran filma, čiji je jedan od utemeljitelja. Debitirao je igranom filmom 'U oluji' (1952.), a nakon drugog igranog filma, komedije 'Jubilej gospodina Ikla' (1955.), posvetio se crtanomu filmu. Jedan je od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma.