Pitanje koje se nameće samo od sebe je kako se jedna mlada glumica osjeća kad je priznata u svjetskom središtu filmske industrije, a u svojoj zemlji mora raditi u pizzeriji. A tako je s Rominom Tonković.
- To je život. Ima ljudi kojima je puno gore. Tijekom korone počela sam sumnjati u svoju posvećenost glumi. Ta nagrada je došla kao svjetlo u tami. To što je netko s drugog kraja svijeta prepoznao to što radim veliki je poticaj za dalje. Nikad ne znam procijeniti kvalitetu svojega rada. Zapravo, gotovo uvijek mislim da je loše. Sretnu vijest mi je javio Arsen Ostojić, redatelj filma ‘F20’, zbog kojega sam nagrađena. Dodjela je u kolovozu i ne znam hoću li ići jer je u Sjedinjenim Američkim Državama trenutačno vrlo turbulentno.
POGLEDAJTE VIDEO: Rade Šerbedžija u izolaciji počeo snimati video dnevnik
Ni kod nas nije bilo lako u zadnje vrijeme, posebno u kulturi?
Teško mi je palo otkazivanje predstave koju sam trebala igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama. To je trebala biti vrlo interesantna suradnja sa Slovenijom i Srbijom. Nisam znala što bih sa sobom, radovala sam se suradnji s redateljem Ivanom Penovićem i, osim toga, računala na taj honorar. Da bih mogla platiti stan i hranu, prihvatila sam poziv kolega s Akademije da se zaposlim u pizzeriji. Tamo je u najmanju ruku zanimljivo - zaposleni smo dramaturg, njegova cura glumica, filmski redatelj i ja. Vlasnici su tradicionalni tipovi snažnog držanja. To izgleda kao da je netko htio napraviti socijalni eksperiment.
Gledaju li šefovi ovu alternativnu i otkačenu ekipu s čuđenjem ili podsmijehom?
- Ne! Nikako. Oni svi žele biti glumci. Kad su saznali da sam glumica, svi su pogledali film ‘F20’. Mislim da bi galerija likova u pizzeriji mogla biti pretvorena u odličnu seriju. Pitala sam šefove bi li glumili, svi su pristali. Svaki dan govorim kolegi dramaturgu: ‘Nemoj da ovo propadne, mi smo dobili ove ljude, svemir nam ih je dao!’. Prvi put sam osjetila pravo poštovanje prema svojoj struci. Danas ljude nije briga za to, a nisu svjesni da je narod bez kulture mrtav.
Smatrate li da je prije bilo bolje?
U nekim drugim godinama držalo se do toga, što znam i iz priča svojega mentora Rade Šerbedžije. Jednom sam učila tekst za ispit iz scenskoga govora. Ponavljala sam ‘Jamu’ I. G. Kovačića naglas, čekala da netko nazove i naruči pizzu, a oko mene se okupila mala publika. Kad sam završila, šef mi je rekao: ‘Bravo Rominge, čuje se, sve sam razumio!’. Kad bi netko u potencijalnoj seriji trebao igrati njih, ne znam koji hrvatski glumac bi to mogao. Da mogu birati, uključila bih kolege iz Srbije, primjerice Sergeja Trifunovića. Vidiš u tim ljudima da su proživjeli nešto, imaju svoju priču. Usudila bih se reći da imaju više duha od nekih umjetnika. Postoje isprazni glumci i živopisni vlasnici picerija.
Jeste li imali neugodnih situacija?
Neki tip je jednom naručio pivo i smjesta mi rekao da bi spavao sa mnom. Nisam znala što bih rekla. Kasnije je nazvao nekoga za koga je iz razgovora bilo jasno da je prostitutka, a nedugo zatim se u piceriji pojavila i njegova trudna supruga. Ne dotjerujem se za posao da bih izbjegla udvaranja, ali ipak je došlo do toga da se netko tko je često tamo zaljubio u mene. Zvao je taksi da dođem k njemu kući, ali naravno da sam odbila.
Koji je Vaš posao u pizzeriji?
Primanje narudžbi, kojih je puno jer je pizzerija postala hit. Dobro mi je došlo zaposliti se tu jer me spustilo na zemlju. Shvatila sam da umjetnici nisu posebna vrsta, da smo svi isti. Intelektualci tobože promišljaju o bitnim temama, ali to zapravo rade svi. Da sam profesorica na Akademiji, uvela bih da studenti moraju izabrati neki posao iz radničke klase i raditi ga cijelu godinu paralelno s Akademijom. Tako bi im bilo lakše izmišljati likove. Problem je što puno kolega s Akademije nikad nisu radili i reći će vam da je gluma imitacija života, a oni ga nisu doživjeli.
Kako ste doživjeli potres?
Bila sam vani noć prije i kad je počelo tresti, u polusnu sam mislila da ja rušim stvari, promumljala sam: ‘Nisam ja!’, a potpuno me probudila cimerica koja je vrištala u strahu. Prvo sam krenula za Kostrenu, ali kći Rade Šerbedžije, Mimi, javila mi je da mogu doći k njima. Kad sam stigla u Barbarigu, nisam mogla spavati i manijakalno sam čistila kuću. Otkrila sam kolekciju pića i prilično se napila da umanjim stres. Mogu reći, bilo je vrhunsko vino. Svi koje ja znam su pili u to vrijeme. Kaže se: ‘Bog čuva pijance’.
Što ste radili u izolaciji?
Mimi je moja prijateljica i provele smo izolaciju snimajući spotove za njezine pjesme. S nama u kući bio je i Rade, koji je snimao recitacije. Njegovi unuci pratili su online nastavu, svatko je imao neku svoju zanimaciju. Imam osjećaj kao da je karantena bila san.
Na Brijunima ćete igrati predstavu ‘Tko se boji Virginije Woolf?’.
U dva navrata, a između toga gostujemo u Dubrovniku. Osim toga, Rade i ja ćemo ići u Pulu na premijeru ‘Ribanja i ribarskog prigovaranja’ u sklopu filmskog festivala. Bilo je odlično snimati taj film, a pogodilo se tako da smo Filip Mayer i ja opet igrali ljubavni par, kao u ‘F20’.
Kad glumim s Radom, i dalje ga doživljavam kao mentora. Uvijek se trudi potaknuti te da budeš još bolji. Poštujem ga kao velikoga glumca, ali nemam tremu glumiti kao njegova partnerica jer ga poznajem i privatno. Puno teže mi je naći se na sceni s npr. Katarinom Bistrović-Darvaš, s kojom glumim u ‘Virginiji Woolf’. Jako je poštujem i bilo mi je teško opustiti se jer nisam htjela pred njom napraviti nešto krivo. Ali prevladala sam strah jer znam s riječke Akademije da je dio glume prepoznati i prihvatiti svoje pogreške. Sad najviše vidim da su nas tamo Rade i Lenka Udovički učili ne samo glumi, nego kako da budemo bolji ljudi.