Desetljećima je na Balkanu vladala dobro uigrana ekipa folkera koji su konstantno punili klubove svojim lakim notama pjevajući većinom o ljubavi, alkoholu i slomljenom srcu. Onda se iznenada pojavio cajka-trap. Moderna inačica hip-hopa koja je zadržala elemente folka, ali i dodala neke svoje. Hvaljenje materijalnim, gole djevojke, brzi auti i još brža zabava postali su sastavni dio svakog hita. Ubrzo su iz ‘undergrounda’ postali ‘mainstream’, estradne zvijezde s njima žele duete, a glazbena scena bez njih je postala nezamisliva.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata/pixsell

Jednog će dana, ne zna se kad, ali hoće sigurno, znanstvenici voditi oštre polemike o nultoj godini nastanka glazbenog žanra koji se, evo, nakon četrdesetak godina postojanja pokazuje najvitalnijim i najinovativnijim od svih, dok u isto vrijeme njegove zvijezde i njihova publika u masovnoj histeriji izazivaju isto takvo zgražanje onih, a takvih nije ni malo, kojima je ugodnije živjeti u deluzijama nego u stvarnosti. 

Jala Brat, Buba Corelli, Senidah i Coby, danas su ono što su s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća bili Šemsa Suljaković, Sinan Sakić, Dragana Mirković i Kemal Malovčić, dok je Rasta nešto kao Miodrag Ilić, poznat i kao Mile Bas.

Nekada davno, bilo je prošlo stoljeće, muzikolozi su se zgražali, sociolozi istraživali, a novinari bilježili da se, mimo svih mainstream tokova, mimo konvencionalnih medija, u nekom paralelnom i dobro naseljenom svemiru, događa nešto čemu se nije ni ime znalo. Kasnije, puno kasnije, crnogorski glazbenik Antonije Pušić, dakle Rambo Amadeus osobno, nazvat će taj novi pravac turbo folkom i njegova će sintagma postati poznatija i korištenija od termina neofolk, autorice Milene Dragićević Šešić, profesorice beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti.

Koji god termin danas uzeli i krenuli ga koristiti, pogriješiti nećemo, ali hoćemo doći do istoga, do glazbenog pravca kojem se, baš kao onom korijenskom nekada, traži adekvatno ime, a trenutno koristi ‘trap folk’ i čije su ultimativne zvijezde: Jala Brat, Buba Corelli, Senidah, Coby i, naravno, Rasta, ali i MC Stojan, Baka Prase... 

Ničega, međutim, ne bi bilo da je Miodrag Ilić imao bolju plaću o orkestru Radio televizije Beograd i da u njen studio voditelj Milovan Ilić Minimaks nije doveo nekadašnju košarkašicu iz sadašnjeg bosanskohercegovačkog distrikta, dakle Brčkog, Fahretu Jahić - Lepu Brenu.

- Gladovao sam sa svojom obitelji. Onda sam shvatio da neki ljudi od kojih sam u autorskom smislu puno bolji, žive u izobilju. Oni su bili praktični, gledali su šta narod želi. Kad sam to shvatio, onda su se počele mijenjati stvari. Ja sam imao što jesti, a mogao sam razmišljati i o kupnji svojeg stana - ispričao je Miodrag Ilić, osnivač Južnog vetra, orkestra čijih je pet izvođača gospodarilo jugoslavenskom estradom: Sinan Sakić, Dragana Mirković, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i Kemal Malovčić, bili su Ilićev All stars tim.

NOVI IDOLI VAŠE DJECE Maya Berović: 'Ne zanima me svijet, Balkan mi je dovoljan...'

Južni vetar je nekad, kao trap folk sad, kombinirao rodove i žanrove, smjerove i naslijeđe, te do ekstrema doveo orijentalne zvuke u onome što se prvotno smatralo novokomponiranom narodnom glazbom. Zatim je izdavačkoj kući Diskos iz Aleksandrovca omogućio da radi u tri smjene, pa s ergelom zavijajućih grla punio sportske dvorane i stadione, otkrivajući onima što se nisu pravili slijepi da, u međuvremenu upokojena Jugoslavija, sa svih svojih šest republika i dvije autonomne pokrajine, nije država fanova Ekatarine velike, Azre, Idola, Josipe Lisac, Šarlo akrobate i Haustora…nego majka domovina onih što iz sve snage pjevaju: “Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat”.

Dok je Južni vetar raznosio zvuke orijenta od Vardara do Triglava, a Miodrag Ilić, poput Ćire Blaževića, u trenucima krize psihu liječio pogledom na bankovni račun, Milena Dragičević-Šešić je tih, osamdesetih godina prošlog stoljeća, s grupom studenata sociologije provela istraživanje čije će rezultate pretočiti u ultimativnu knjigu o novom zvuku Balkana: „Neofolk kultura i njezine zvijezde“. Prema profesorici Šešić, neofolk publika dolazi iz takozvanog srednjeg sloja, stanovnika dehumaniziranih naselja u kojima se stvara privid normalnog života, a zapravo je riječ o životarenju, dok svaka nova generacija ima sve manje perspektive.

Tu, u betonskim džunglama se ne ulaže u obrazovanje, estetski kriteriji su sa smanjenjima plaća i povećanjem kreditnih rata sve niži, pa se iz stvarnosti bježi tako što se identificira sa estradnim zvijezdama predstavljenim po MTV obrascu.

- Popularna kultura, turbo-folk i neo-folk najviše podgrijavaju stereotipe. Paradoksalno, to je onaj segment kulturne produkcije koji se najviše troši na obje strane. Kao što se ovdje najviše sluša pop glazba koja se producira u Hrvatskoj, čujem da se tamo dosta dobro prodaje i sluša srpska turbo-folk glazba, koja, istina, nije proizvela stereotipe, ali je jako puno podržavala tu neku srpsku megalomaniju poput one pjesmice “Metar moga sela Amerika cijela”, ispričala je prof. Šešić u jednom intervjuu.

Razvoj novog glazbenog pravca i, posljedično, nove publike, profesorica Šečić je u onom svojem ranom radu objasnila na primjeru Lepe Brene. Drugačija od svega što se do tada pojavilo na estradi, kako u takozvanoj narodnoj, tako i u pop ili rock glazbi, visoka, sve vitkija i plava kao Barbie, oslobođena viška odjeće, erotiziranih nastupa i s pjesmama u kojima su se sudarali kola i rock&roll, Šumadija i Coca Cola, isticanjem tjelesnih atributa i dvosmilenim stihovima, Brena je bila formatirana prema standardima tadašnjih zapadnih, dominantno američkih zvijezda, a takav je status i uživala. Kao muški predmet obožavanja i ženski divljenja, potpuno je poništila pravilo prema kojem se smjelo imati tek malo dublji dekolte i moralo neprestano kukati zbog nesretnih ljubavi. Tako je, eto, sve počelo, a poslije je, kao u prirodi, uslijedila evolucija koja u svojoj trenutnoj fazi spaja beatove hip hopa sa poetikom neofolka i estetikom rap, češće i gangsta rap kulture. Ništa se, zapravo, neobično ne događa, od popularnosti novih zvijezda koja se mainstream tokovima, od medijskih do kulturnih, nikakve veze nema, preko iznenađenosti dijela javnosti, pa do puteva uspona i uspjeha.

“Ove noći nećeš spavati, jer ćeš samo mene sanjati; Svakog dana kiša pada od Splita do Beograda, svakog dana kiša lije od Dalmacije do Srbije: Al’ to nije kiša prava, koja pada zabadava, to te samo u samoći, pozdravljaju moje oči...”, pjevali su, bila je 1991. – da, ta godina! – Snežana Mišković i pokojni Dino Dvornik. Miškovićeva je tad bila poznatija po imenu svog banda – Viktorija, u kojem je klavijature svirao Aleksandar Vuksanović, odnosno Aca Lukas. On je narodnjake prvo izvodio honorarno, da bi mu kalkulator olakšao izbor na isti način na koji je pomogao Jali Bratu i Bubi Corelliju.

Prije nego su shvatili da je subverzivnost zabavna, a bogatstvo ugodno, Jala i Buba, dva glazbenika iz sarajevskog predgrađa, bili su dio bosanskohercegovačke hip hop scene, začete u Tuzli, u radijskoj emisiji FM Jam. Ono što su započeli Edo Maajka i Adnan Hamidović Frenike kao najuspješniji predstavnici tog pokreta, Jala i Buba su napustili: klubove su zamijenili stadioni ili legendarno Ušće, ono na kojem je Bijelo dugme odsviralo najmasovniji koncert ikad, broj fanova im se, prema YouTubeu, mjeri desetinama milijuna, a sve to za posljedicu ima goru, puno goru glazbu koju stvaraju i puno bolji standard kojeg uživaju.

Ovi i ostali trap folkeri, kao i njihovi prethodnici, shvatili su, kako ono reče Mile Bas, što narod voli, ali i gdje živi. Neofolk sa svim svojim rodovima i podžanrovima, za razliku od rock& rolla, nema problema sa krizom autorstva niti sa zeitgeistom. Sasvim suprotno, ako ne formiraju taj famozni duh vremena, trap folk autori ga prate, ne pokazujući nikakvu namjeru da mijenjaju svijet... On je, svijet, za njih takav kakav već je i u pjesmama im sve pršti od dvostrukog morala, kulta novca i posljedica njegova viška, poštivanja influencerskog kulta brandova, rekreativnog šmrkanja kokaina i nešto češćeg pušenja skanka, ali i potpunog ignoriranja svih tema koje bi mogle glazbenike zaustaviti na nekoj od međudržavnih granica ili im koncert odgoditi zbog prijetnji bombama i drugim ubojitim sredstvima.

„Hoćeš mi dat, hoćeš li mi dat, Bejbi ti mi dat daj mi shat,

Dok ti ljubim vrat, daj ljubi te brat. Skupi sat crni, mat bmw crni mat. Ide glat neću stat trebala si znat“, pjeva Buba Corelli u hit tercetu sa Jalom i Senidah, pjesmi „Kamikaza“ koja je u samo tjedan dana skupila 15 milijuna pregleda, iako praćenje spota – točnije nečega što se tako zove – može izazvati epileptične napade. No, takvi slučajevi nisu zabilježeni, ali jeste kontinuirani rast gledanosti. Do sad je, vrlo vjerojatno, prešao i 20 milijuna! Nije malo. Al’ je zato puno strašno.