Tonči ko Tonči, strog i pravedan. Kako u prvoj sezoni glazbenog talent showa, tako i u ovoj drugoj, gledatelje nasmije autentičnim komentarima, a autoritetom i prepoznavanjem najboljih među amaterima poduči laike ispred malih ekrana što je to, koliko televizija uspije prenijeti, glazbena kvaliteta. Jedino što između snimanja ne spava puno...
Djed Huljić kaže kako cijeloj obitelji tempo spavanja, odnosno nespavanja, diktiraju Hanina i Grašina prvorođenica Alba i mjesec dana star sinčić Toni.
Gledatelji s nestrpljenjem iščekuju live emisije “Superstara”. Kakve promjene one donose za žiri?
Live emisije za nas su emotivno lakši posao jer konačne odluke donosi publika, a ne mi. Ipak, i u tom procesu dolazi do promjena u nama. Lakše je emocionalno nego kad moramo biti ti koji će nekome reći da ne ide dalje u natjecanju. Najteže su nam recall situacije, koje često zbune i gledatelje. Tad vjerojatno komentiraju: ‘Kako to da ovaj momak koji je dobro pjevao nije prošao dalje?’.
Stvar je u našem preferencijalnom izboru. Pratimo natjecatelje i procjenjujemo mogu li oni koji idu u daljnji krug ponuditi nešto novo. Gledamo je li kandidat od prvoga kruga do svoga trećeg nastupa pokazao napredak ili je ostao isti. Ako je ostao u istome maniru, teško je opravdati daljnji prolazak. Naravno, postoje izvođači koji cijeli život njeguju isti stil - to je njihov zaštitni znak. No kod onih koji eksperimentiraju i lutaju u izražavanju, izazov je odlučiti kojem se njihovu ‘licu’ opredijeliti. Još jedan važan kriterij je stagnacija. Kandidat može imati odličan prvi nastup, ali ako svi sljedeći ostanu na istoj razini, bez značajnog napretka, to može biti problem. S druge strane, razmatramo i širu sliku - je li kandidat koji se možda već natjecao prošle godine pokazao napredak? Gledamo ima li potencijala da se etablira kao izvođač koji svojom pojavom, stavom i razmišljanjem zaslužuje daljnje ulaganje.
Ključno je pitanje: isplati li se tom izvođaču napisati pjesmu? Danas je teško uspostaviti pop izvođače. Nekad su platforme poput Eurosonga bile savršena prilika za lansiranje talenata, ali i Eurosong se promijenio. Ušao je u eksperimentalnu fazu, gdje se često inzistira na razlici pod svaku cijenu. Sve te smjernice utječu na konačne odluke, a snimanja znaju biti iznimno iscrpljujuća. Trudimo se pristupati svakom kandidatu s istim entuzijazmom.
Primjećujete li kao veteran u žiriranju glazbenih talent showova promjene u motivaciji kandidata koji se prijavljuju?
Uvijek je prisutna želja da se istakneš, ali promjene među generacijama itekako su vidljive i treba ih znati prepoznati. Danas je teže reći ‘ne’ kandidatima jer mnogi od njih dolaze s ciljem da stave svoje osjećaje na otvorenu scenu. Emocije su ključne i upravo o njima često razmišljam dok radim pjesme. Bavim se sve više pojmom straha i psihološkim stanjima koje izvođač treba iznijeti kroz izvedbu. Klasične ljubavne teme - ‘voli li me’ ili ‘koliko me voli’ - pomalo su passé. Nekad je pop glazba, kao nasljednik zabavne, obrađivala čiste, nevine teme.
Ljubavni odnosi bili su osnova za pjesme u osamdesetima i devedesetima. No danas se pažnja preusmjerila na unutarnja stanja izvođača - njegova previranja, strahove i raspoloženja. Imamo mlade ljude od samo 15 ili 16 godina koji su već potpuno zrele osobe. Fizički ne izgledaju bitno drukčije od starijih, ali njihova emocionalna stanja često su kompleksna. Kad takvi mladi ljudi dođu, često vidimo kako su odrasli i samosvjesni, ali u isto vrijeme uplašeni. Nerijetko su ih roditelji ili braća i sestre prijavili jer nisu znali kako se nositi s njihovim unutarnjim stanjima. Kad dođu pred nas, izlažu svoje srce, promišljanja i strahove, što je potpuno drukčije od nekadašnjih natjecatelja. Današnji mladi bave se promišljanjima o životu, egzistenciji i razlozima za život.
Mnogi novi izvođači, posebno oni skloni trap žanru, okreću se introspekciji. Okruženi elektronikom, nemaju s kime podijeliti emocije pa se okreću sami sebi. Zanimljivo je da se mnogi okreću vjeri - iskreno postaju vjernici. Nova generacija nema problem s vjerom nego s egzistencijalnim pitanjima. Traže odgovore kroz pjesme, introspektivni rad, jer nemaju prostora za komunikaciju s drugima. S obzirom na njihovu ranjivost, moramo biti pažljivi kako im priopćavamo odluke. Zbog toga rad u žiriju postaje sve teži jer moramo balansirati između pedagoških i psiholoških razloga te objektivnih kriterija. U budućnosti ću morati još razmisliti o tome kako se postaviti prema tim izazovima.
A jesu li ti mladi ljudi uopće spremni onda na biznis kakav je i glazbeni biznis, showbusiness?
Na početku ovog serijala istaknuo sam kako me najviše zanimaju oni kandidati koji su autori jer od njih može stvarno nešto nastati. Tad i cijeli show ima smisla. S druge strane, imamo one koji dolaze s pristupom: ‘Evo, ja super pjevam, i sad će valjda netko za mene napisati pjesmu’. A tko će je napisati? Tu dolazimo do problema. U zemlji s tri milijuna ljudi to postaje pravi izazov. Scena se danas svela kao i knjiga - na tek pokoje slovo, a možda samo i jedno.
Pisanje pjesama za izvođače zahtijeva nešto puno više. Morate ih poznavati u dušu da biste znali što i kako za njih napisati. To nije samo posao nego i svojevrsna psihološka analiza. Ponekad me pitaju koliko je ovaj posao povezan s emocijama i kako to utječe na nas osobno. Često ljudi zamišljaju da je stvar jednostavna: napišeš pjesmu i čekaš tko će je uzeti. Ali zapravo, kad pišeš za nekog izvođača, moraš doslovno ‘ući u njegovu glavu’. Potrebno je razumjeti njegove misli, emocije i način izražavanja kako bi pjesma bila autentična. Ne možeš se baviti ovim poslom ako nemaš emociju. Upravo tu dolazimo do zanimljivog pitanja: može li umjetna inteligencija ikad dosegnuti tu razinu emocije? Ili će zavladati tek onda kad ljudi postanu potpuno emotivno hendikepirani? Nažalost, čini se da smo blizu tog trenutka.
Ako ljudi zaključe da su im emocije preteške za nošenje, mogli bi ih početi odbacivati. Mladi se sve više suočavaju s tim izazovima. Volim reći da će umjetna inteligencija doći na razinu čovjeka onog trenutka kad bude mogla voditi ljubav kao čovjek. A to je pitanje koje otvara mnogo dublje rasprave o budućnosti naše umjetnosti, emocija i čovječanstva.
U talent showu ste pronašli prije šest, sedam godina i pjevačicu koja je upravo postala novi glas kultnog Magazina, mladu Lorenu Bućan...
Drugi dan nakon što je pjesma ‘Nesvjestica’ izbačena na YouTube, i dalje je na prvome mjestu trendinga. To je ogroman uspjeh za Magazin. Jasno je da postoji identifikacija publike s pjesmom - ne samo s jednom generacijom nego sa širim generacijama. Upravo zato pjesma ima toliko specifičan refren i drukčiju metriku.
Ta raznolikost pridonosi njezinu uspjehu, a vjerujem da će i sljedeća pjesma biti pravo iznenađenje. Možda će biti više oslonjena na zvuk benda poput Radioheada nego na klasičan Magazin. I meni je za rad potreban poticaj, kao i svima. Dio priče o uspjehu Magazina vezan je uz nevjerojatno zahtjevan tempo. Dobar dio razloga za odlaske pjevačica zapravo je iscrpljenost. Nije lako živjeti, kako ja to zovem, u ‘divljem braku’ s pet muškaraca, stalno putovati kombijem i nositi se s takvim životom. Život u bendu daleko je od glamura šljokica i sjaja; to su mentalne pripreme i fizički napori. U našoj maloj zemlji putovanja su česta, obično autom, i to dodatno iscrpljuje. U takvom ritmu djevojke se brzo potroše - same sa sobom, i jednostavno kažu: ‘Želim biti vlasnik svoje sudbine’.
Ali vratimo se Loreni. Iskreno, nisam očekivao da će se dogoditi ovakva situacija. Kad smo je prvi put vidjeli, bili smo već u nekoj odmakloj epizodi i otkrili da ima samo 16 godina. Gledali smo se međusobno i pitali: “Šesnaest? Kako”. Njezino pjevanje, stas, gestikulacija i emocija koju je unosila u izvedbu nisu odavali njezinu dob. To je bilo nevjerojatno - jedno zrelo, odraslo biće. Njezini pokreti, stil pjevanja, način na koji je interpretirala pjesmu, sve je to pokazivalo da je jednostavno ‘sazdana’ od glazbe.
Drago mi je da se dogodila situacija u kojoj se njezin talent prepoznao i dobio priliku za daljnji razvoj. Ne bih forsirao da netko bude dio benda ako po svom habitusu ne pripada tamo - to se osjeti. Bitno je kako je osoba odgojena, kako se ponaša i kakav je njezin karakter. Je li ekscesna ili normalna? Danas je, nažalost, jako teško biti normalan. Zapravo, biti normalan danas znači biti ‘lud’.
U čemu pronalazite odmak kako biste se uhvatili u koštac s normalnim mislima?
Vjera i izolacija. Okretanje samom sebi i preferencijalni izbor instrumentalna muzika. Naučio sam pronaći svoj mir.
A puštate li politiku u svoju butigu?
Moraš promatrati kamo sve to skupa ide kako bi se mogao prilagoditi - ne samo vlastiti život nego i ono čime se baviš. Bez prilagodbe nema opstanka, pogotovo u umjetnosti. Bez obzira na to što drugi mislili ili rekli o meni, ja se ipak bavim umjetnošću. A umjetnost ima svoju svrhu - ona je tu da ljude rasplače, razveseli, razgali.
Kad se u svemu tomu stižete posvetiti Madre Badessi?
Badessa je tu - ima je na policama, po lokalima, na radiju... Moram priznati da sam jako zadovoljan kako ljudi reagiraju i cijene je. To ne radim da bih živio nego isključivo iz zabave. U tome nalazim zadovoljstvo, i to mi je dovoljno.
Nastupili ste u svom Splitu dva dana uoči našeg razgovora, zar ne? I još vas nosi adrenalin i još vam se “piva”?
Apsolutno! Adrenalin je i dalje prisutan. Mogu izdržati taj ritam - svaki drugi dan biti na pozornici, provesti sate pjevajući i dijeleći energiju s publikom. To je neprocjenjivo.
U kakve se još biznise planirate baciti?
Nemam ja previše ideja, ali jednom sam se odlučio i čvrsto presjekao. Bavio sam se svime i svačime - što god sam radio, nekako mi je išlo, kao da sam bio u nekom posebnom balonu. Onda sam jednog dana rekao sam sebi: ‘Ništa što nema veze s muzikom - ništa više neću raditi’. Od tog trenutka odlučio sam se potpuno posvetiti glazbi. Ali, evo, ljudi i dalje dolaze, traže me, valjda vide nešto, misle da ima smisla raditi sa mnom. I što da kažem - ispada da stvarno ima smisla. I dalje nalazim način da sve stavim u neku svoju formu, iako nikad nisam zamišljao da će moj život ovako izgledati.
Šalim se, kažu da sam ‘manekensko lice’ sa 63 godine, ali eto - glumiti manekena? Malo nije higijenski. Pa ipak, zanimljivo je da me djeca i danas prepoznaju, trče za mnom, viču, ponekad čak i vrište ili se bacaju na auto. Zašto je to tako, nemam pojma. Zaista ne znam zašto. Kad sam imao 25 godina, nikad nisam mogao zamisliti da će moj život u ovim godinama izgledati ovako - toliko intenzivno, toliko prepun događaja.
Intenzivnost raste i s bebama, pa nakon unučice Albe uživate i u društvu unuka Tonija. I kako vam je?
Ajme! Veću cijenu plaćaju Hana i Vjekoslava, stvarno plaćaju cijenu. Dobro, to imaju i drugi ljudi koji imaju djecu, pa nije ništa neuobičajeno. Djeca su se uvijek rađala, odrastala i snalazila se u životu. Ali danas su djeca odmah od malih nogu iznimno inteligentna i nadarena, što zahtijeva dodatnu pažnju jer stvari lako mogu otići u krivom smjeru. Srećom, Hana i Vjekoslava imaju oko sebe smirene osobe poput Snježane, Petrove mame. Mi nismo strogi tradicionalisti, ali odgajamo ih u zdravom, normalnom duhu. Obitelj je uvijek na prvome mjestu i, kad nedostaje neki član obitelji - bilo tata koji je često na putu, bilo mama koja je stalno s njima - mora se pronaći način da se sve nadomjesti.
Trenutačno smo fokusirani na to da od njih izgradimo zdrave, hrabre i samosvjesne osobe, da ih usmjerimo na pravi put. To je posebno važno za djecu koja dolaze iz obitelji koje su, stjecajem okolnosti, često u medijskoj žiži. Takvu djecu treba jako dobro pripremiti za život jer će ih okruživati različiti karakteri, a često će se prema njima gledati strože nego prema drugima. Naš zadatak je pripremiti ih na to i naučiti ih kako držati udarce. Bilo bi divno kad bismo mogli više spavati - i djeca i mi.