Zacijelo baš nitko, ne samo na splitskoj sceni, nego i u razmjerima upokojene države i hrvatske scene, nije izazivao toliko oprečnih reakcija kritike i zabavnoglazbenih “insajdera” kao Tonči Huljić (58). I njegov Magazin.
Pretpovijest Magazina je u grupi Mladi batali, odnosno u Dalmatinskom magazinu koji 1979. - zacijelo posve nesvjestan da ime dijeli sa sjajnom post-punk grupom Howarda Devota - dobiva novo ime. Dolaskom mladog klavirista i skladatelja Tončija Huljića, basista Nenada Vesanovića Keka i pjevačice Mare Kuzmić dotadašnji manje-više gažerski band (u kojem od utemeljitelja do danas ostaje samo gitarist Željko Baričić) kreće s vlastitim autorskim (Huljićevim) materijalom. Prvijenac “Slatko stanje” (1982.) snimljen u Tetrapaku u produkciji Željka Brodarića Jappe, na kojemu se našao nagrađeni splitsko-festivalski hit “Dišpetožo moja mala”, obilježava traženje i vrludanje između festivalskog šlagera i nadahnuća talijanskim pop formacijama poput Ricchi e poveri.
POGLEDAJTE 24 PITANJA S TONČIJEM HULJIĆEM:
U recenziji objavljenoj davne 1982. zapisao sam: “...Album je - unatoč sjajnom poslu aranžera i producenta Jappe - pokazao sve rupe i nedostatke magazinjerskog koncepta. A koncept je sasvim jasan - šlepajući se na kurentnosti Novih fosila osigurati sigurne ishodišne pozicije uz pop instrumentarij i slobodoumnije aranžmane.
Ne bih imao ništa protiv toga kad bi Magazin bio bolje ‘vokalno ekipiran’, no ovako svaka skladba okrenuta na znatnije vokalne eksponaže solo pjevačice ravna je harakiriju”. Moj žestoki osvrt na prvijenac Magazina, naravno, nije bio po volji bendu, no Huljić je, sigurno i sam svjestan boljki prvijenca, našao novu pjevačicu - Ljilju Nikolovsku.
Dolaskom Nikolovske - do danas najbolje pjevačice Magazina - i splitsko-festivalskim mega hitom “Kokolo” 1983., Huljić polako kuje novi zvuk Magazina kao šlagerskog pop hibrida koji, poput Novih fosila s Đurđicom Barlović, može dobaciti do najšire publike. Pokazao je to i sljedeći album “Kokolo” iz iste godine, koji je planuo u platinastoj nakladi. Godinu kasnije izlazi album “O-la la”. Bio je to onaj pravi početak Magazina pa je i Huljić u to vrijeme rekao: “Shvatili smo da je bolje da nas je u prvom planu eksponirano samo četvero. Pokušavamo stvoriti jedan cjeloviti imidž i, što se same muzike tiče, raditi i ‘ozbiljnije’ stvari od ovih na posljednjoj ploči”. Već tad je bio svjestan što želi i čemu će ostati vjeran do danas: “Svjesno smo radili album za onaj sloj publike koji danas najviše kupuje ploče. Dakle, za djecu ili onu kategoriju od 16 do 17 godina. Zato je većina materijala na ploči lagana, lepršava, s nepretencioznim tekstovima (...) Često su nas napadali da smo pod potpunim utjecajem Ricchi e poveri i Novih fosila. (...) Čini mi se da se posebno novim albumom sve više udaljavamo od tog zvuka Novih fosila, a što se tiče Talijana, ne mislim da je riječ o ‘krađi’. Jednostavno, pametno je primijeniti neko tuđe rješenje i na svoj rad ako se ono pokazalo dobro”.
Onaj presudni iskorak Magazin - i Tonči kao autor - čine pjesmom “Piši mi” izvedenom ne na Splitu, nego na Zagrebfestu 1985. te istoimenim albumom koji doseže dijamantnu nakladu. Slijede festivalski nastupi, hitovi kao po špagi, album “Put putujem” sa zavidnom prodanom nakladom od tristotinjak tisuća primjeraka, velike jugoslavenske turneje i još veće naklade albuma “Magazin” (više od 500 tisuća primjeraka). Nakon albuma “Besana noć” (1988.) i “Dobro jutro” (1989.), Ljilju Nikolovsku, koja odlazi u SAD, mijenja Danijela Martinović. Albumom “Da mi se zaljubiti” iz 1991. počinje nova etapa i za Huljića i za Magazin, koja se manje-više proteže do danas. S Danijelom, a kasnije s Jelenom Rozgom, Ivanom Kovač i Antonijom Šušnjarom - zanimljivo je da su pjevačice koje su se odlučile za samostalnu karijeru ostale u Huljićevu jatu, odnosno unutar megauspješne “manufakture” skladatelja Tončija i supruge Vjekoslave kao tekstopisca - Magazin je prava tvornica hitova, a Huljić neupitni hitmaker. Znajući dobro ukus masovne publike daje joj, kao i uvijek, ono što želi: hibrid lepršavih melodija, zaraznih refrena i zanatski ispeglanu pop produkciju kojoj je u aranžmanima dodan začin folka ili turbofolka.
Ako je opus Magazina u osamdesetima u usporedbi s konkurentima s “kuruza-pop” scene doista superioran (“Piši mi”, “Ivana”, zarazna infantilna “Sve bi seke ljubile mornare”, “Besane noći”, “Tri sam ti zime šaptala ime”, “Put putujem”, “Kako sam te voljela”, dugmetovska “Idi”, “Tamara”...), u devedesetima i dvijetisućitima Huljićev je rukopis kontroverzan. S lijepom dozom (splitskih) festivalskih instantnih hitova i dalje u žargonu označenih kao “ljige” za najširu uporabu (no i one uvijek zanatski skockane i iznad dosega manje talentiranih konkurenata i brojnih epigona), ozbiljnih autorskih prinosa festivalskoj šlageristici i pop pjesmarici - poput albuma “Baklje ivanjske” za Doris Dragović, Oliverove “Dva put sam umra”, Grašine “Ko će nego ja”... - te intrigantnih samostalnih projekata s Madre Badessom. Dakako, uz inozemnu karijeru koja je počela suradnjom s britanskim producentom i promotorom Melom Bushom, odnosno njegovim projektom australsko-britanskog ženskog violinističkog crossover kvarteta Bond. Uvijek spreman na nove izazove i s poslovično razvijenim osjećajem za lukrativne trendove, Huljić je pod svoje uzeo šibenskog klavirista Maksima Mrvicu te, pod okriljem Mela Busha, započeo iznimno plodnu suradnju na crossover projektima. Goleme naklade i Mrvičin status zvijezde crossovera (posebice u Aziji) potvrđen je na brojnim svjetskim rang listama pa je, uzgred, na rang listi Billboard Classical Crossovera dvojac Huljić-Mrvica s nekoliko skladbi bio na prvome mjestu.
Tonči Huljić je, nema nimalo dvojbe, radoholičar, nevjerojatno plodan autor koji uspješno pliva u različitim žanrovskim vodama, no, očito, i domaći lukrativni pogon s rosterom u kojem su neke od najvećih i najkomercijalnijih imena i crossover projekti za inozemstvo nisu posve zadovoljili njegove autorske, ali i izvođačke potrebe. Na red je došao projekt Madre Badessa, koji je zapravo pokazao neke konačne dijagnoze vrlo važne i za “naknadnu pamet” u ocjeni karijere i značaja Tončija Huljića kao splitskog (festivalskog) ili dalmatinskog - no nikad kampanilistički zatvorenog - autora, ali i za niz stereotipa i pogrešnih procjena njegova opusa. I njegove glazbe sa Splitskog festivala. Na koji je - danas mnogi zaboravljaju - mnogo prije pojave turbofolka namjeravao dovesti i tad najjača narodnjačka imena. Huljić je, naime, možda i prije maga Bregovića, shvatio da je zatvaranje u okvire samo lokalnog melosa jalov posao. I izazivao, a i danas je tome tako, zlobne komentare o balkanskom karakteru svojih skladbi, šumadijskom folkloru i Hrvatima “nepodobnome melosu” koji nema veze ni s Dalmacijom ni s Mediteranom. Nije to samo logičan odraz jala i neskrivene zavisti gubitnika, nego novi krunski dokaz apsolutnog nerazumijevanja onoga što Dalmacija i Mediteran jesu. Točnije, lijevak u koji se slijevaju i potom miješaju raznorodni utjecaji. Naravno, ne od jučer, jer Prokurativama je i u ona “dobra stara vremena” s ushitom prihvaćen i sirtaki i zvuk buzukija, i tarantela i samba, i latino pozajmice i neizbježni tango.
U čemu je onda klica? U stereotipu koji dalmatinsku pjesmu formatira i okoštava uz klapske vokale i tradiciju belkanta, a Mediteran percipira samo kao talijansku canzonu ili etnomotive utkane u glazbene podloge reklama za mortadelu? A splitski festival je uvijek davao najbolje i najviše kad je gledao dalje od vidika koji pucaju sa Sv. Duje. Kad je nadahnuće tražio u San Remu, canzoni i šansoni, rock-beatu Đavola, Dinovu funku, “anarhizmu” Tome Bebića, hip-hopu TBF-a...
I zato - evo one konačne o Tončiju Huljiću - ne pucajte na pijanista!
POGLEDAJTE 24 PITANJA S TONČIJEM: