Tog 30. travnja 2004. u 18:45 Tomislav Jelinčić prvi put je vodio RTL Vijesti. Bilo je uzbuđenja, pritiska, očekivanja. Preživio je. I ostao iduća dva desetljeća. Smijeha nije nedostajalo, tu i tamo se nervirao, no ponajviše uživao. A uvijek se rado sjeti kako ga je supruga Ivana nazvala tik pred Vijesti jer su joj - krenuli trudovi. Tad im je stigao najmlađi sin Tin.
Čega se sjećate toga vašeg prvog dana na RTL-u?
Otvorio sam oči u krevetu, uštipnuo se i rekao si: 'Da, ovo je taj dan, nije san, krećemo!'. Našli smo se to jutro nešto ranije u redakciji. Glavni urednik Robi Tomljenović okupio je kolegij urednika i novinara s posljednjim uputama prije odlaska na teren, glavni producent Danijel Pek prošao je kroz koordinaciju svih timova, a ja sam još tijekom dana išao u Banske dvore odraditi intervju s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom. Kašnjenja nije bilo. Atmosfera u redakciji je bila užurbana i vesela. Sjećam se kako je voditeljica sportskih vijesti Tanja Tomić nabacivala fore po redakciji, mi se valjali od smijeha, a njemačka ekipa mentora pomalo je strepila hoće li sve proći u redu. No mi smo znali da show može početi. Svi su svima bili potpora. Prošlo je perfektno. I tako već 20 godina.
Dvadeset godina ulazite u domove. Lijep je to jubilej. Kako ćete ga proslaviti?
Slavit ćemo tijekom cijele godine. Atmosferu još dodatno podgrijavaju politička preslagivanja nakon izbora koja nam ne daju da se opustimo, pa je adrenalina po cijeli dan napretek. Ali volimo to i za to živimo. Da smo željeli mirniji posao, ne bismo se ovime bavili.
Jeste li mislili da ćete toliko dugo ostati na istoj televiziji?
Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću nakon sedam godina na HTV-u idućih 20 provesti na RTL-u. Ali eto, dogodilo se. Možda nije baš moderno toliko dugo biti na jednome mjestu, ali u tome i jest čar ovog posla - da je svaki novi dan na televiziji drukčiji, naizgled isti, ali s novim pričama, ljudima, emocijama i sudbinama.
Niste bili sto posto sigurni oko prelaska s državne televizije na RTL?
Taman sam na HTV-u dobio stalan posao, a istodobno i ponudu da se pridružim RTL-ovu timu. Vagao sam danima, nisam mogao spavati, ali odluka je na kraju pala - krećem u avanturu! I nisam požalio. Roditelji su mi malo gunđali kako sad ja to ostavljam konačno stalan posao na Prisavlju i odlazim u nepoznato, ali znali su da znam što radim. Vjerovao sam u tim mladih entuzijasta kojem sam se pridružio; od Ane Brdarić i Ane Bulić do Željke Marijanović i Filipa Brkića, koji su i danas na RTL-u, znao sam da ćemo uspjeti napraviti moderan, kvalitetan i uzoran informativni program s mnoštvom noviteta i načina prezentiranja dnevnih događaja.
Jeste li nekad poželjeli potražiti poslovnu sreću drugdje? Je li bilo primamljivih ponuda?
Sad s odmakom mogu priznati kako je bilo nekoliko ozbiljnih i primamljivih ponuda. Uvijek te vuku neki novi izazovi, da vidiš koliko možeš i koliko vrijediš. Ali zasad sam još tu i lijepo mi je u ovoj sredini dobrih i kvalitetnih ljudi i kolega.
Zašto ipak niste popustili i prihvatili?
Procijenio sam da još nije bilo vrijeme.
Koliko se razlikuje vaša priprema za vođenje vijesti otprije dva desetljeća i danas? Imate li neke rituale prije "Vijesti"?
Danas je emisija puno dulja i zahtjevnija, ima i puno više novinarskih formi koje kao voditelj unutar emisije i radnog dana moraš odraditi, od pisanja headlinesa, snimanja teasera i trailera, osmišljavanja prezentacije određenih vijesti pomoću virtualne stvarnosti i kolega iz grafičkog odjela, priprema razgovora s gostima koji stižu u emisiju, dogovaranje tema i pitanja za reportere koji se javljaju uživo s terena i na kraju krajeva, pisanja najava za više od sat vremena boravka pred kamerama. S televizijskom partnericom Anom Brdarić Boljat odlično se nadopunjujem, znamo tko kako diše, već komuniciramo samo migovima i pokretima, tako da je lako i užitak raditi. Rituali slijede tek nakon emisije, takozvano restartanje mozga, duše i tijela - trač-partijom na izlazu pred zgradom RTL-a i poslije pješačenjem do kuće.
Pucalo se i od smijeha u emisiji...
U moru loših vijesti iskoristi se uvijek i najmanja prilika za nasmiješiti se, istaknuti gledateljima dobru stranu dana, pa i puknuti od smijeha ako treba - ma, neka veselja u eteru.
Poznat je vaš moto "Sutra je novi dan". Lakše tako "preživite" eventualne gafove?
Ma tako je, sutra je novi dan... Srećom, nije bilo nekih neugodnih gafova, više su to bile komične situacije kojih se rado sjećam i ponovno im se nasmijem do boli. A i nakon ovih 27 godina, koliko radim na televiziji, iskustvo mi govori da te gledatelji rjeđe pamte po nekim genijalnim pričama, najavama, razgovorima, a češće po nekoj situaciju izvan očekivanja i TV regula. Češće mi prilaze s pitanjem: 'Ej, Tomo, što je ono bilo kad si se nasmijao?' nego: 'Tko će biti novi mandatar?'.
Što radite kad ne radite? Opuštanje je, pretpostavljam, uz gitaru koju ste prvi put uzeli u ruke kao tinejdžer. Jeste li dežurni zabavljač na obiteljskim druženjima?
Gitara i pjesma su uvijek tu negdje, posebno uz ženu glazbenicu, a vrijeme za opuštanje posljednjih godina pronalazim obiteljski u prirodi. Svih šestero smo članovi Planinarskog društva Gora, koje je iznimno aktivno i uvijek s nestrpljenjem iščekujemo koju nam sad destinaciju otkrivaju planinari profesionalci Tomislav Marinelli i Josip Lukinić. Pokušavamo iskoristiti svaku priliku za osvajanje nekoga novog vrha, upoznavanje neke nove šume, gore, planinarskog doma.
U listopadu sa suprugom slavite skoro pa televizijski jubilej - 19 godina braka. Tajna vašeg braka je...
Samo ne daj nikad da nam ljubav bude navika…, tajna se možda krije u ovoj pjesmi Parnog valjka. Stisnu te u zajedničkom životu obveze i problemi, rasporedi i zadaci, ali nije dobro ako se u vezi ljubav i pažnja podrazumijevaju sami po sebi. Svaki je dan novi dan, savršen za trenutke posvećenosti i privrženosti.
Sa suprugom Ivanom imate četvero djece, 17-godišnjeg Jona, 15-godišnjeg Vida, 12-godišnjeg Tina i 6-godišnju kćer Bugu. Jeste li oduvijek htjeli veliku obitelj?
Jesmo. Potječemo iz velikih obitelji i takvu smo i željeli, otvoreni smo životu i kako su se naši roditelji davali za nas, tako sad i mi mijenjamo dobar dio svoje komocije za ono najvrednije što smo u životu stvorili.
Što kažu djeca na svog TV tatu? Želi li netko vašim stopama?
Ma to je TikTok generacija. Pozornica i svjetla reflektora našoj obitelji nisu strani, cijeli život smo tu negdje, pa tako i djeca. Zasad još nema interesa za televiziju, ali ima za glumu i pjevanje. Odlično im ide. Vid i aktivno pjeva kod mame u zboru Izvor. A svi odlično glumataju i improviziraju i izvan pozornice kad nešto zgriješe ili trebaju od nas.
Vaša supruga profesorica je geografije sa završenom školom solo pjevanja i glasovira. Zapjevate li nekad zajedno, pratite li je na gitari?
Teško ja nju pratim, ona je profić, a ja naspram nje amater. Više se pjeva kad se okupi neko društvo ili organizira fešta, a tad je pjesma do zore. Znaju susjedi...
Kako uspijevate balansirati između obitelji i posla? Jeste li zbog posla ponekad izostali s bitnih obiteljskih proslava?
Znam izostati s obiteljskih okupljanja jer u pravilu radim svaki drugi vikend. Ali pokušavamo se u obitelji organizirati da ipak budemo zajedno na proslavama, što je više moguće. Zajednički odlazak na nedjeljne mise ne propuštamo.
Vjera vam je bitna?
Apsolutno.
A ako vas baš netko/nešto izbaci iz takta, kako reagirate? Koji je vaš ispušni ventil?
A kako kad. Najčešće uspijem obuzdati neke ispade i javne konflikte. Sve se može riješiti razgovorom, ali kad ne ide drukčije, onda bolje malo povisiti ton i izbaciti iz sebe nego da unutra 'gospon čir' opet pukne.
No nije sve informativno kod vas. Šest godina snimali ste dokumentarac o Klepetanu i Malenoj. Imate li nešto novo u planu?
Nakon te lude uspješne životinjske avanture već neko vrijeme snimam dokumentarni film o utjecaju mobitela i ekrana na ponašanje i zdravlje djece i mladih. I što dublje ulazim u temu, to se otvaraju intrigantnije spoznaje. Zanimljivo je i da što više vrijeme prolazi, to tema postaje sve aktualnija. Nažalost, ne zastarijeva.
I vaš pokojni tata potpisuje igrani film, u kojem je i glumio. Bio je hodajuća enciklopedija, kao Chuck Norris pročitao je sve, bio lud za filmovima... Je li prenio ljubav prema filmovima i na vas?
Geni su to od kojih ne možeš pobjeći. Veseli me što smo uspjeli izdati i sveobuhvatnu zbirku njegovih pjesama u kojima ima tema za desetke dokumentaraca. A on ne samo da je pročitao nego je i pogledao sve, usudio bih se reći i nekoliko puta.
Tata je bio pjesnik. Kako vama ide pisanje?
Ja sam zastao na pisanju scenarija. Okušao sam se i u pisanju pjesama, ali bolje da nisam (smijeh).
Po čemu pamtite djetinjstvo? Mobitela nije bilo, igrali ste lopova i pandura. Zvali su vas "mali Švabo". Nezaboravna su i ljeta na Braču...
Uvjeren sam da smo mi imali puno ljepše djetinjstvo. Okupljali bismo se na kvartu i kad bismo odigrali sve znane nam igre, izmišljali bismo nove. Kad bismo ljeti istrošili sve uhodane ludorije, smišljali bismo nove. I u svemu se dobro zabavljali, smijali, znojili, trčali, pentrali, bježali, provlačili... smišljajući nove anegdote za pamćenje. Dosada nas je pokretala, činila nas kreativnima. A danas djeci uz mobitele i internet nikad nije dosadno. Sjednu i satima surfaju i ne primijete prijatelje oko sebe, doduše, jer i oni i ovi drugi bulje u svoje ekrane.
Igrali ste i košarku.
Košarka je označila moje djetinjstvo. Puno smo putovali, družili se, trenirali, a i danas s ekipom redovito igram košarku i pokušavam kroz rekreaciju održavati zdrav duh i tijelo.
Vas roditelji nisu mogli dočekati da dođete kući iz igre. Kako je to s vašom djecom?
Već sam im dosadan sa svim tim pričanjima i anegdotama, ali siguran sam da nije uzalud. Mobitel je super stvar, često kao i najbolji lijek za mnoge potrebe. Ali razlika između lijeka i otrova je na kraju samo u dozi. Bitno je da smo djeci i mi odrasli dobar primjer u doziranju tehnologije.
Imali ste dvije neispunjene želje. Jedna je da naučite svirati klavir, a druga da na tečaju daktilografije naučite tipkati bez gledanja u tipkovnicu. Možete li nešto prekrižiti s popisa?
I dalje nema križanja popisa. Treba vremena za svladavanje i jednog i drugog. Često nešto pipkam kod kuće po klaviru, ali to je ništa. A po tipkovnici i dalje udaram samo s dva, tri prsta. Ide brzo, ali izgleda amaterski.
Priželjkujete li si odmak od informative, neki zabavni format?
Želja mi je svakodnevno informativni sadržaj učiniti što privlačniji i zabavniji. A ako se pruži prilika, zašto se ne upustiti u neku novu avanturu. Tko zna, 20 godina mi je tek na RTL-u!
Naučiti čuvati zdravlje najvažnija je lekcija koju ste naučili. Kad vam je puknuo čir 2000., je li vam to bila opomena da usporite?
Kad završiš u šok-sobi na intenzivnoj njezi i u sedam dana boravka ondje umre mojih šest cimera, shvatiš da mnoge stvari u životu nisu vrijedne živciranja. Život je samo jedan, čemu ga provesti u stresu?! Tom se mišlju pokušavam voditi i danas.
Okrijepite se i uz čašicu razgovora s vašim fanovima...
Kako ne, uvijek rado sa svojim kumicama i kumekima s Trešnjevačkog placa prođemo kroz dnevne aktualnosti. Baš posljednjih dana slažemo saborsku većinu i biramo tko je bio najbolje odjeven na velikom RTL-ovu rođendanskom partyju. Kažu, dobro mi stoji ovaj smoking (smijeh).
Što biste poručili Tomislavu s početka karijere?
Ma, ne brini se Tomo. I, eto, imao bih pravo.