Vjerujem da, kao i većina žitelja naše zemlje, imam samo jednu želju: da se tlo ispod nas napokon smiri i da ne razmišljamo kad će se opet zatresti. Poželjela sam da nemam taj teško podnošljivi osjećaj nemoći, da se iskreno radujem novom svitanju i da ne strepim od noći. U ovom trenutku zaista nemam snage za neke druge molitve, kaže Tihana Harapin Zalepugin.
POGLEDAJTE VIDEO: Tihana izgleda fantastično sa 69 godina
Modna agentica cijeli se život istinski boji samo potresa. Nisu joj problem avion, vožnja automobila, samoća, nova iskustva. Iskonski strah od podrhtavanja tla i nju je, nažalost, snašao. Više ne zna trese li se stol od njezina tipkanja ili opet udara. Jako je potrošena i ponekad ne zna ima li kraja tom osjećaju.
- Sisak je grad dijela moje mladosti. Ondje sam završila gimnaziju, ondje su pokopani moji roditelji i ondje su sad tuga i očaj. Jedva sam se pribrala od 22. ožujka. Sva sreća da je uz mene ‘apaurin’ Saša i on mi nekoliko puta na dan mora ponavljati kako smo sigurni u naša četiri zida. Gledam slike ulica koje nestaju, ljudi kojima je porušen život, ali i opet toliko iskrene sućuti i pomoći sa svih strana. Plačem od tuge i radosti u isti tren - emotivno priča.
Tijekom novogodišnje noći sa suprugom Sašom Zalepuginom naizmjenično je držala psića Minija u krilu. Od potresa i petardi nikako se nije mogla smiriti. Gledali su “A stranu”, malo surfali po stranim programima i na smjenu odlazili u hladnjak po neki zalogaj.
- Nisam od onih koji vjeruju da će okretanjem lista u kalendaru sve nedaće nestati. Polako. Sigurna sam da će nam budućnost donijeti još mnogo radosti, ali u novogodišnjoj noći suosjećala sam sa svojom životinjicom i onima koji su pogubili svoj dosadašnji život - priča.
Lijepo joj je listati stranice svoje prošlosti i s radošću se prisjećati nekadašnjih dočeka. Nakon toliko divnih trenutaka provedenih s divnim ljudima ili sama sa sobom, uvijek pomisli: “Pa moj život je uistinu lijep i prepun nezaboravnih ‘slika u albumu’”.
- Bilo je dočeka na snijegu, na moru, u manjim ili većim društvima, u večernjim toaletama, ali i u pidžami. Svaka ta slika ima svoju draž, ali nasreću, nisam zavidna sama sebi i ne muči me nostalgija. Samo lijepa sjećanja - govori.
Godini u koju smo ušli raduje se jer je pred njom nekoliko obljetnica. Njezin Saša proslavit će 90 godina, Tihana 70, čivava Mini napunit će deset, baš kao i Tihanin automobil.
Korona joj je pokrala mnogo blagdanske radosti. Nasreću, Saša i Tihana znaju biti sami, ali nikad nisu osamljeni.
Stizale su im mnoge čestitke, pa i to je, kaže, odraz trenutka u kojem netko iskreno misli na tebe i šalje ti riječi utjehe, nade, ljubavi. Mnogo topline u srcu izazvali su joj ljudi od kojih je to najmanje očekivala i ističe da je to predivno.
- Godina koja je iza nas donijela je mnoge izazove, iskušenja i možda koju naplatu za zlo koje činimo sebi i drugima. No izvukla je iz ljudi toliko topline, empatije, nesebične pomoći, pomoći koja ne traži javno priznanje ili javnu nagradu. Osjećaj spašavanja nečijeg života najdivniji je dar koji smo rođenjem kao ljudi dobili. Eto, upravo ta 2020. nam je omogućila da se iskažemo - kaže Tihana.
Misli da smo naučili kako ipak nismo svemoćni, da je Zemlja maštovitija i jača od nas. Da bismo bahatost i sebičnost morali zatomiti duboko u sebi. Kad se pandemija malo sabere i kad nam se barem u tragovima počne vraćati stari život, vjeruje da će nekoliko sati provesti na Cvjetnom uz omiljenu “kofi” i promatranje života oko sebe. Sama ili u društvu, svejedno joj je.
- Glavno da se ne moram skrivati i hodati za papirnatom ‘to go’ u ruci. Tek nakon tih prvih malih radosti vjerojatno ću poželjeti otputovati nekamo po malo optimizma i poznatih ‘mirisa’. Venecija? Vidjet ćemo - mašta agentica.
Tijekom cijele 2020. uglavnom se odazivala na pozive za izložbe, poneki event i revije, koji su dolazili tako rijetko. Posebno revije. Gledati modele na internetu nema joj smisla i nada se da je tome kraj blizu. Zato ističe da se podrazumijeva kako će pohrliti na svaki sličan događaj čim to epidemiološke mjere dopuste.
- Osim toga ormar mi je pun stvari koje još nikad nisam imala na sebi - smije se.
Zadnjih petnaestak godina svakog prvog tjedna nakon Nove godine letjela je prema New Yorku. Uvijek su je pitali s kim ide, kome, zašto, a Tihana je odgovarala isto: “Za taj grad sam dovoljna sama sebi, idem samo malo napuniti svoju osobnu ‘bateriju.”
- Ove godine me neki predosjećaj tjerao da u tjedan dana pogledam osam mjuzikala, da prohodam avenije, da si priuštim makar kavu u hotelu Plaza, da uživam kao svaki turist u ljepoti Sohoa, atmosferi četvrti Little Italy, gužvi u Starbucksu ili šetnji Central parkom. Kad mi je teško, pokušam sklopiti oči i opet biti tamo negdje. Ponekad i uspijem pobjeći od stvarnosti, koja danas nikog ne mazi - završava Tihana.