U Hrvatskoj se žustro debatira o dobrim i lošim stranama života u Jugoslaviji.
Goran Milić (71) jedan je od rijetkih aktivnih televizijskih novinara koji je u serijalu “Tada&Sada” u koprodukciji HRT-a, FOTOARtT-a i Al Jazeere Balkans napravio realnu usporedbu života danas i nekad, čije emitiranje počinje na HRT-u 27. studenoga, a 7. prosinca na Al Jazeeri Balkans.
Što je ono što biste iz serijala izdvojili kao najzanimljivije? Ili najdojmljivije?
Kad sam pregledao četiri jednosatne emisije, najzanimljiviji mi je prikaz vremena od 1945. do 1965. godine, kad se istinski loše živjelo, a Partija totalitarno vladala. I onda taj nagli preokret 1965.-1966., kad se otvaraju granice, počinje privredna reforma, otvara Jadranska magistrala, dolaze strani turisti, naši građani imaju pravo na devize, smijenjuje se Aleksandar Ranković, tisak počinje s kritikom društvenih pojava... Gledateljima će možda najzanimljivije biti usporedbe hrvatskog sporta u Jugoslaviji sa sadašnjim rezultatima u samostalnoj Hrvatskoj, ali i položaj vjere, katoličke, pravoslavne i islama onda i danas. Nisu izostavljeni Bleiburg, Hrvatsko proljeće, politički zatvorenici, kao ni LGBT populacija. Turizam tada i sada. Televizija. Položaj radnika, političara, boraca NOB-a, ali i onih u Domovinskom ratu...
Većina ljudi složit će da je u Jugoslaviji radnik puno bolje živio. Postoji li u serijalu crta vaše osobne nostalgičnosti prema toj nekadašnjoj sigurnosti življenja?
Ja spadam u one koji misle da je danas svakako puno bolje, ali i puno teže. Tu rečenicu je umjesto mene u serijalu izgovorio Mladen Vedriš. Moj je izazov raditi više, bolje, jeftinije, uz veću gledanost. Taj kriterij kapitalizma mi se sviđa jer je mjerljiv. Ono što mi je manje prihvatljivo to je današnji princip da VKV radnik ima i 15 puta manju plaću od menadžera. A menadžer ima još i beneficije, dok radnik mora sve platiti.
Kako se nosite s današnjim životnim pričama? Koliko vas emotivno pogode deložacije, kopanja po kontejnerima, glad?
U komunizmu je riječ glad bila u medijima zabranjena do Titove smrti. A bilo je gladi. Mnogo razmišljam o tome te mislim da država ima i novca i instrumenata da razdvoji istinski gladne i potrebite, nemoćne i bolesne od uzurpatora socijalne pomoći. Ako doživim, novi izazov će mi biti napraviti serijal o pravim razmjerima siromaštva u Hrvatskoj te kroz razna mišljenja predložiti razumno rješenje problema.
Po čemu pamtite prve poslove? Jesu li bili početnički, novinarski ili oni preko student-servisa koje niste mogli birati?
Diplomirao sam pravo i nisam mislio da ću biti TV reporter. Ni nakon odsluženja vojske to mi nije bilo ni u primisli. Otišao sam na godinu dana u London učiti engleski i raditi kod jednog antikvara kao nosač namještaja i vozač kamioneta. U mladosti sam zarađivao za džeparac, i više od toga, kao prevoditelj krimi-romana s francuskog i španjolskog te davao privatne sate iz ta dva jezika. U Beogradu sam diplomate poučavao srpsko-hrvatskom. Samo sam u Engleskoj radio fizički posao, nosio teški namještaj na šesti kat bez lifta.
Uz oca ambasadora proputovali ste svijet, naučili jezike. Koje zemlje, koje ljude, koje situacije pamtite?
U posljednje vrijeme uspoređujem koliko su Urugvaj i Argentina bili ispred Hrvatske i Jugoslavije sredinom 60-ih. Danas srećem po Zagrebu neke mlade ljude, dalekog hrvatskog podrijetla, koji su se zauvijek preselili iz Buenos Airesa, Cordobe ili Rosaria u Zagreb kako bi ovdje radili za 7000 kuna i bili presretni. Kako se to promijenilo! No države znaju i propasti ako su neumjereno rastrošne, dezorganizirane, lopovske...
Jesu li vam kao djetetu teško padala preseljenja?
S ocem sam putovao u Strasbourg, kao osnovac, i u Urugvaj, između mature i fakulteta. To je bilo do 1965., kad moji vršnjaci nisu mogli prelaziti granice, pa je tad to bilo privlačnije. Volio sam preseljenja. Volim ih i danas u ovim godinama.
Koliko su vam diplomacija i taktičnost (što je vaš otac morao imati i prenio na vas) pomogle u ‘izvlačenju odgovora’ iz sugovornika?
Otac mi je bio veliki uzor, ali nikad nisam dostigao njegov šarm. Rođen je u Slanom kraj Dubrovnika i jedan je od dvojice Slanjana koji su prije Drugog svjetskog rata završili fakultet.
Koga pamtite? Kojim se intervjuima ponosite?
Razgovori koje pamtim uglavnom nisu zabilježeni na kameri.
Što je vašem ocu bilo najvažnije usaditi vam? Na kojim je vrijednostima inzistirao?
Govorio je: ‘Ne boj se, ne možemo propasti ako imamo znanja koja vrijede. Ne klanjaj se a priori autoritetima, cijeni njihov rad, ali ne idealiziraj ih, i oni su samo ljudi. Zašto dva auta, zašto dva stana, zašto više od četiri, pet odijela? Kad ti govori netko za koga misliš da nije u pravu, poslušaj do kraja i traži razloge za njegove stavove’.
Što ste vi od toga prenijeli na sina Marka?
Pričao sam mu to što mi je govorio moj otac.
I vaša supruga Ana urednica je na HRT-u. Kako izgleda vaš brak? Običan ili se posao donosi doma pa se sve vrti oko novinarstva?
Dobro ste me podsjetili. U prosincu slavimo 25 godina lijepog i skladnog braka.
Što najviše volite kod Ane? Koje njezine vrline ističete?
Duhovita je. Lijepo pjeva. Dobro kuha. Jako se brine o djeci. Ima veliku posloženu obitelj, četiri sestre s mnogo djece. I uz nju sam naučio voljeti pse.
Kad se osvrnete unatrag, jeste li zadovoljni? Imate zavidnu karijeru, skladnu obitelj... Nedostaje li što u vašem životu?
Išao bih do Buenos Airesa na dva, tri tjedna, ali mi je zlo od presjedanja po zračnim lukama, pretresa, skidanja cipela i remena, leta od 17 sati u zbijenim sjedalima.
Mnogi novinari u vašim godinama i s vašim iskustvom osjećaju se ‘izraubanima’. Zapravo im ne pada na pamet raditi nešto i u mirovini. Što vas vuče naprijed?
A što bi radio umirovljenik? Ćaskao u kvartovskom kafiću s istim ljudima o istome? Ovako, malo se potrudiš, pa te umjesto troje vršnjaka u bircu sluša pola milijuna.
Pretpostavljam da ipak ne radite ‘full’ tempom, da ostaje vremena i za neka zadovoljstva, hobije. Što volite raditi, čime se baviti kad ste slobodni?
Idem nekim dečkima koji rade film o ljudskim pravima i slobodama u aranžmanu neke njemačke fundacije dati mišljenje za njihov uradak. Malo u montažu da pregledam finaliziranje posljednje emisije ‘Tada&Sada’ u Hrvatskoj. Onda idem na kavu s redateljem Ademirom Kenovićem, pa ću pogledati novi film ‘Žaba’ rađen po predstavi koju jako volim. U međuvremenu mi se javljaju ljudi koje sam zamolio da mi pričaju o ‘Tada&Sada’ u Bosni i Hercegovini, koja je imala različito iskustvo od Hrvatske. Zanimljivo, još nitko, ni u Hrvatskoj ni u BiH, nije odbio razgovor na tu temu. Volim gledati utakmice uz odličnu pizzu koju mi donesu u stan.