Kad sam dobio ulogu Ranka u “Vuku samotnjaku”, imao sam jedanaest godina. Nakon njega uslijedile su nove uloge. Zbog filmova imao sam potpuno netipično odrastanje, rekao je Slavko Štimac.
Kultni status osigurao je već prvom ulogom u filmu “Vuk samotnjak” 1972. kad ga je redatelj Obrad Gluščević izabrao za glavnu ulogu.
- Ekipa iz filma je stigla u Liku, u mjesto gdje sam tada živio. Birali su dječake iz škole i bilo nas je jako mnogo. Gluščević je izabrao mene. Zašto je baš mene odabrao za glavnu ulogu u filmu, nikad me nije zanimalo, to se jednostavno dogodilo. Nakon toga uloge su se redale i nisam imao vremena razmišljati želim li se baviti glumom ili ne. Jednostavno sam ostao u toj profesiji - rekao je Štimac.
Glumac ne taji da je bio zakinut za radost igranja s djecom, putovanja s razredom na ekskurzije. Nije prošao faze odrastanja i sazrijevanja koje su prošli njegovi vršnjaci. On je, dodaje, odrastao na filmu jer su se već nakon prve uloge nizale uloge u “Salašu u Malom Ritu”, “Vlaku u snijegu”. Baš ovaj potonji, jedan od najomiljenijih dječjih filmova, na Silvestrovo se reprizira na HRT 2.
Štimčev opus je pozamašan. Glumio je u “Tko to tamo peva?”, “Sjećaš li se Dolly Bell” (koji se prikazuje 1. siječnja 2018. na Klasik TV-u) i “Underground”. Slava ga nije promijenila jer je ostao tih i skroman. Koliko god ljudi voljeli gledati priprostog i poštenog dječaka u njegovim ranijim radovima, Štimac kaže da nerado gleda filmove u kojima je glumio.
- Vrlo sam kritičan prema sebi. Stalno imam neke zamjerke. Ali i većina mojih kolega ima takav stav prema sebi. Nitko bolje od mene ne može uočiti pogrešku. Više me zanima kako drugi ljudi reagiraju, a to je svrha ovog posla - rekao je Štimac.
Iako je poznatiji kao filmski glumac, dokazao se i u kazalištu, kojem se vratio 2015. nakon 20 godina pauze. Na povratak u kazalište nagovorio ga je pisac Dušan Kovačević, u čijem je “Ko to tamo peva” glumio mladoženju. Prije svake premijere Štimac se voli osamiti. Meditira i vježba jogu i to je obvezni glumčev ritual kojim se priprema kako bi bio što uvjerljiviji na sceni.
Lani je u Zagrebu promovirao film “Dobrica”. Moderna je to bajka, a Štimac vjeruje da se dobro dobrim vraća.
- Samo naše postojanje je bajka. Kad počnete misliti o tome zašto postojimo, kako smo nastali, ne trebate veće bajke! Da ne govorim o neponovljivoj osobnosti svakog od nas. To je zaista najveće čudo. Čovjek je jedan drugome najveća inspiracija. Ono što mislimo o drugima i kakve smo volje jedni prema drugima, odražava se na nas. Primjerice, mnogi osjete da kad netko uđe u prostoriju s negativnom energijom, odmah izazove neku negativnu reakciju. Tako je i u ovom filmu - rekao je Štimac.
Ne misli da su ljudi danas zločestiji nego što su bili prije 20, 30 godina, ali svakako su, smatra, otuđeniji.
- Ljudi su u svako doba govorili: ‘Sad je najgore vrijeme’. Da su se vremena ubrzala - jesu. Ljudi su postali prilično neosjetljivi na tuđe tragedije, boli, a to nije dobro. Jako se bojim za mlade naraštaje jer su oni emotivno nezreli i to može pogrešno utjecati na njih. Nije sve u marketingu i tome da se napravi jeftini reality show kojim će se popuniti minutaža u televizijskom programu. To može biti jako opasno. Vrijeme će pokazati kakve ćemo generacije dobiti. Dobrota je vjerojatno najteži ljudski zadatak. Iako djeluje da je jednostavno biti dobar - nije, ali se isplati i moguće je biti dobar - uvjeren je Štimac.
Glumac danas živi povučeno sa suprugom Vesnom u Beogradu, a njihov sin završio je studij u Berlinu. Slavku se uvijek razvesele generacije koje su odrastale uz filmove u kojima je igrao, pa kad posjećuje brata u Zagrebu, obožavatelji ga “okupiraju” na ulici. Glumio je i u filmu “Koriolan”, koji je režirao Ralph Fiennes. Britanac je ostavio snažan dojam.
- On je divan tip, pun je emocija. Ispričavao se što mi je ponudio tako malu ulogu. Rekao je da bismo jedanput zajedno trebali raditi nešto puno veće - prisjetio se.
Nedugo poslije snimanja Fiennes je Štimcu poslao zajedničku fotografiju i pitao ga kad će opet skupa raditi.
- Stvarno je divan. Što god da mi ponudi, ne bih odbio - rekao je Štimac, koji žali samo za jednim - što nikad nije naučio svirati gitaru i harmoniku.