Ono što sam gledao, uglavnom se zasniva na psovkama ili vrijeđanju susjednih zemalja, Srbija, Slovenija i BiH za njih su plodno tlo. No, realno, to malo vrijedi.
Tu se nešto bore neka kazališta, poput Planet Arta, čija je aktualna uspješnica “Tere i Luce” sjajna, kao i neke predstave otprije, poput “Tko je ovdje lud” ili “Ritina škola”. Rijetki kod nas profesionalno uspiju nasmijati ovaj narod, ali zato onima kojima to nije posao, ide besprijekorno. Ima tu tragikomedije kad si Andrej Plenković i njegova škvadra povećaju plaću, ali ima zaista šaljivih likova. Jedan je, primjerice, Davor Bernardić.
On je prije nekoliko dana najavio novu kandidaturu za gradonačelnika Zagreba. Čovjek se na to zaista može dobro nasmijati. Kaže on da mu je nakon pet mandata u Hrvatskom saboru tog cirkusa dosta i da se vraća prvoj ljubavi, “a to je grad Zagreb”.
Davore, nemoj molim te. Komedija s Domovinskim pokretom i Štijefom Bartulicom, ne mislim tu nužno na njegovu frizuru, ide u nastavcima. Ako vam je, pak, dosta politike, uvijek se možete okrenuti sportu.
Hajduk je neiscrpno vrelo, iz sezone u sezonu samo pojačavaju maštu za duhovitost. Kad, primjerice, bivši trener Karoglan kaže da “bijeli sad imaju priliku u HNL-u dok je Dinamo okupiran Europom”.
Jer zadnjih dvadesetak godina tu šansu nisu imali? A i u Dinamu kao da se vole našaliti s cijenama karata. Dobro, na oronulome Maksimiru još se i mogu pogledati europske utakmice i nakon Velike gospe, za razliku od Poljuda, ali stadion ne opravdava cijenu ulaznice od 35 i 50 eura.
Stanje rugla je dobro opisao Jaki s Britanca, koji kaže da je “na Maksimir najbolje ić’ s pelenama”. Sigurnije je od onih šekreta.