S Filipom Šovagovićem (54) sjedimo na terasi gornjogradskog zagrebačkoga kafića, taman oko godišnjice potresa. Atmosferske prilike nisu baš ugodne. “Dosta duva, treba uzeti one ruske kape”, veli Šovagović u poruci dogovora. I zbilja, oči su nam pune cementne prašine sa skela na okolnim zgradama, koje izgledaju kao da miruju “u obnovi”, a prizori su malo lošiji nego kad ih gledate s fotografija u koloru.
“Optimist sam apsolutno”, kaže uz cigaru Šovagović, imamo deke i sve je više-manje mirno oko nas. “Optimist je svatko tko se može prilagoditi ovom vremenu, a onda i u mjeri u kojoj to uspije. To je formula optimizma života, po meni”. Terasa pruža pregled na visoku dvokatnicu, krov joj je saniran, ali potkrovlje… Cigle, mrtvi trunjavi mort, sjeverac šiba ugođaj. “I gledaj ti sad ovu kuću. Koliko će njoj trebati da je ‘riješe’ u obnovi? Sto godina. I kad do toga dođe, ostarjet će ovakva. Sjećate se, kad je ovo počelo s pandemijom, rekli su: dva tjedna, da se strpimo malo. Bio je potres: budemo mi to sve sredili. Trajat će dvadeset godina i kusur. I kako da ne budeš optimist s pokrićem prilagodbe nečemu desetome što će doći direktno iz bliske budućnosti, pitam vas ja”, govori Šovagović o meritumu radi kojeg se nismo, doduše, sastali, ali je taj okidač svih događaja posljednjih godinu dana.
Šovagović je glumac, redatelj, gitarist, skladatelj, producent, pjesnik, dramatičar, sve to uvezano i prepleteno; ali ima i neki kreativno-građevinski nerv, prilično upadljiv. U nekom trenutku se digne s kave i ogledava kako je gazda kafića riješio ostakljeni dio terase, proučava tu inteligenciju građevinskog zahvata koji pri svemu i lijepo izgleda. “Vidiš, ovo je dobro, da”, veli više za sebe jer skuplja ideje interventnih rješenja za obnovu naslijeđene kućice u Turopolju, koja je također stradala u potresu. Stradao je i Šovagovićev stan u Mesničkoj ulici, donjogradski epicentar.
“Eh, kakva je situacija… Pali su mi ti zabatni zidovi, bili su statičari, odmah su ih podigli. Ali popucali su spojevi zidova i stropova, naravno. Statičari mi vele: ‘Ma nije to ništa, to će biti okej!’. Na što im kažem: ‘Dobro, dečki, ajmo se mi onda zamijeniti, dođite vi tu živjeti a ja idem u Novi Zagreb’. I to im je bilo smiješno. Ali kako-tako se živi. Svaki dan si kažem: ‘Eto, život je lijep’, pogledam strop i trudim se da izbjegavam crne misli: ‘Valjda nećeš pasti, laku noć’, smije se naš sugovornik pa polako navodimo na povod razgovoru, predstavu “Zagreb 2020” u produkciji Šovagovićeva matičnoga kazališta Gavella.
Kao što je poznato, gradsko kazalište Gavella stradalo je u potresu, ali je i prije toga dozlaboga zapelo u dugogodišnjoj kompliciranoj obnovi. Ukratko, veliki Gavellin ansambl sad je beskućnik, a autorska predstava, tj. projekt “Zagreb 2020”, Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića, inače Gavellina stalnog dramaturga, jedini je novi kreativni odgovor te kuće na novo stanje stvari. Predstava je krenula krajem prošle godine u nekoliko izvedbi u Laubi, a ovih ju se dana može vidjeti na novozagrebačkoj adresi, u dvorani KUC-a Travno. “Zagreb 2020” dobio je odlične kritike iako ju još nije mogla vidjeti mnogobrojna publika, logično. A format tog šovagovićevsko-mihanovićevskoga komada, kojemu je naglasak na burlesknoj ali nenametljivo spojenoj platformi različitih izvedbenih jezika na zajedničkoj sceni, pogodan je za dodatne “intervencije”. “Work-in-progress”, ta samoobnavljajuća radna forma i ujedno autorska živa metafora Filipa Šovagovića, raste svakom sljedećom izvedbom. Puno je tu izvođača: Gavellinih glumaca, ali i muzičara “autsajdera”, koji kolažiraju od klaunerije, stand upa, dramskih minijatura, poetične melankolije, gega i tako dalje do onoga što se okvirno zove “dramski koncert” i bavi se okolnostima zagrebačke situacije posljednjih godinu dana. “Tri ‘P’: pandemija, poplava, potres. Poplavu smo nekako zaboravili, ali nema smisla da je izbacimo iz koncepta kad je i ona doprinijela”, objašnjava početni tematski okidač projekta “Zagreb 2020” Šovagović. Jedna od tematskih minijatura te predstave tiče se starog rivaliteta zagrebačkih kvartova i njemu srodnog (polu)ozbiljnoga klasnog prezira između Donjega grada i “onoga preko Save”. S potresom se dinamika odnosa poremetila, neslućeno.
“Uuu, zavist je velika. Sad bi svi htjeli živjeti u Novom Zagrebu, odjednom. A uvijek su se mrzili ovi iz trulog centra i ovi preko Save. Sad, ako je moguće da živiš u limenkama, drvenoj kući, daj što daš”, uz grohot će redatelj Šovagović, dok ga ne “preuzme” refleks kreativnoga građevinca, neki inženjerski pristup, kad se uozbilji. “Ma i u Donjem gradu ima kuća, ekstremno starih, koje su bez problema dočekale ovaj potres. Ima jedna u mome susjedstvu stara tristo godina, druga od dvjestoipedeset. Ovaj potres ih nije ni okrznuo, znači nije presudna samo novogradnja i armatura nego kvaliteta gradnje je naprosto takva. Bilo je potresa i prije. Ali vidite ovo. Znam tipa koji je prije potresa prodao stan u Novom Zagrebu od pedeset kvadrata i kupio stan u Donjem gradu od dvadesetipet kvadrata. E pa nakon potresa je brže-bolje prodao taj stan od dvadesetpet kvadrata i kupio nešto sitno kvadrature stana ne znam ni sam, opet u Novom Zagrebu. I to je ta priča koja najbolje govori o današnjem Zagrebu, sve je tu”, rezimira Šovagović, nema se što dodati toj slici osim što je želimo transponirati u uži fokus. “Zagreb 2020” kao ideja u doba korone i potresa, kako je išlo?
“Da, bio je to onaj trenutak kad konačno shvatiš da više ništa neće biti kao prije. Ostali smo zatečeni, okej sad će krenuti te nove forme i to je posve sigurno, ali nemamo odgovore. Malo smo tako, u šoku nakon potresa, čekali i mislili. I sad već imate predstave na Zoomu, kazalište uživo na način radiodrame Radija Zagreb iz 1960-ih. To mi je fascinantno, gledao sam ‘Višnjik’ Bobe Jelčića na Zoomu, uživao sam: to nije film, glumac je u prvom planu i njegove gesta i mimika totalno su kazališne, a opet… Shvatili smo, dakle, tehnologija će raditi po svome, promijenit će se ovako ili onako. Događa se redefinicija scene i gledališta. U kazalištu je scena najjače mjesto, a publika je negdje iza. Pa kad zbog korone moraš odmaknuti svakoga gledatelja sedam metara, morat ćeš nekako naći načina da je ne izgubiš u potpunosti. Kako? I ta riječ koja mi se ovih dana sviđa: ‘redefinicija’, e ona nas je odvela u Laubu, prostor koji je sad za umjetničke projekte, a nekad je bio konjušnica. Uvijek je dobro biti ondje gdje su nekad bili konji”, govori redatelj Šovagović i nastavlja liniju. “Ali ono što je tu najvažnije: kad govorimo o redefiniciji kazališnog prostora, mijenjamo i kazališno vrijeme. Navikao si na linearni standard u teatru, ti samo pričaš priču po pravilima dramaturgije. I tu smo Dubravko i ja htjeli upozoriti na rez razlike. Otići u nešto nelinearno. Znači, pišemo eseje, monologe, poeziju, sve kao hibrid žanrova. Skužili smo da je jedini kapital ovog trenutka u eksperimentu, koji će uvažavati sve aspekte te hibridne, nejasne situacije oko nas, i spojili elemente koncerta, drame, glume, poezije, dokumentarnog i znanstvene fantastike”. I to je jasno, ali svatko tko makar malo poznaje autorski rad Filipa Šovagovića zna da on, za početak, nije “linearni tip”, pa ova situacija više odgovara njegovu autentičnom, hibridnom izrazu. Prisilna redefinicija izvedbenih umjetnosti njemu je benefit, sve je sad na njegovu terenu? “Pa je, točno tako! Idealno, zapravo. Možeš ti gurati te kakti promjene u teatru vlastitom energijom, ali ne ide. Tri hiljade godina klasičnog teatra, sublimirano iskustvo predaka i kazališnih idola: pa tko si ti da to mijenjaš?! A dogodi se nešto kao deus ex machina, odozgo, odozdo, odjednom: promjena se dogodi po sebi”, u dimu cigare razmišlja naš sugovornik, fokusiran uvijek na neki drukčiji detalj u pretpostavljenoj kompoziciji stvari.
“Ma da”, nastavlja, “uhvatilo me baš ovih dana da gledam filmove Terrencea Malicka. Imate one likove koji gledaju zbilja puno filmova u životu, ja nisam taj. Tu i tamo pogledam, bez pravila. Meni su uvijek važne one sporedne stvari. Muzika, skroz neki lijevi epizodni glumac koji se tu i tamo pojavljuje. Ja pratim takve likove. Pa sam malo proučavao Malickovu biografiju. I ono, kritika je, brate, podijeljena. Od onoga loše, pretenciozno, nelinearno, rastresito; do aklamacije remek-djela, najvećeg redatelja u povijesti. I to me razgali. Da skužim autore koji su, tobože, na granici razumljivog, a opet u tome nisu sami na svijetu. To me ohrabri”, smije se redatelj. I naravno, sporedni elementi postaju važniji u svakoj kriznoj situaciji, pogotovo u teatru, zar ne? Je li u tome ključ poante redefinicije svega postojećega?
“Po meni jest. Recimo, upravo krećem raditi predstavu za Teatar &TD. Glazba je protagonist. Tu je već poremećen standardni balans u kazalištu. Glazba više nije prateća gitara glavnom liku koji recitira romantične replike i jedino mu je stalo da gitarist stiša svoj doživljaj, da se njega čuje. A to je u osnovi pomak tektonike, ne zezam se...” Zašto bi se zezao?! O čemu je drama? “Naslov drame je ‘Žena popularnog pokojnika’, riječ je o kompozitoru. Nedovršena je. Pisao sam je negdje početkom 2000-ih, mislim, stajala mi je u toj ladici i sad imam problem, ne znam točno kako razriješiti situaciju jer se radnja događa u staračkom domu. Pa što biste sad voljeli vidjeti u staračkom domu? Lijep neki dom, utopija staraca u domu?”, veli redatelj. Zašto ne?! Starački dom je općenita utopija za mnoge, ne samo za one na listi čekanja… “Pa i ja tako mislim, dapače! Ja sam sebi lagano prema penziji. Ali gledajmo realno okolnosti, kako se samo promijenio taj starački dom otkad sam ga zamislio prije dvadeset godina. Sad više ne možeš izaći iz sobe, ne može ti nitko doći, ne možeš vidjeti familiju…”.
Što opet nije nužno loše, dodajemo.
“I tu se slažem, da! Ali uopće ne možeš van, pa ispada da radiš dramu u zatvoru. Kako da riješim dramu zatvora staračkog doma? I tu su mi na pameti tri teške riječi: distopija, diskurs, diskontinuitet. Moram nekako naći mjesto tim riječima u ovom komadu, da je razriješim. A opet, je l’ mi sad živimo tu distopiju? Koliko uopće ima smisla ta riječ? Ili sad živimo utopiju: kao, nakon trećeg vala korone neće doći još deset takvih?”, i smijemo se jer je smiješno, što drugo. Ali grad? Kako izgleda Šovagoviću, ima li potrebu usporedbe nekad i sad? “Čekam da u Zagrebu padne berlinski zid, da se završi ta tranzicija. A na tranziciju gledam kao na dovršetak punoga kruga što se otvorio tamo negdje 1945. i otad traje u nekim ciklusima. Računam da bi se za deset godina trebao zatvoriti po tom teškom nekretninsko-imovinskom pitanju u Donjem gradu”, misli naš sugovornik. Ekonomska optika, onaj inženjerski pristup? A u emotivnom, svakodnevnom, obično-eteričnom smislu: grad?
“Da, osjeća se da su ljudi u nekoj depresiji. Pogotovo klinci. Sveopći šok za život, konfuzija je ovdje. Kao, čeka se neka katarza ili... Nemam pojma. Ali ne zaboravimo, puno je već ljudi otišlo iz grada. Ja sam se uvijek šlepao kao na nekoj margini, a neki dan sam skužio da sam najstariji u društvu. Mijenja se struktura, taj generacijski moment je snažan u promjeni. A nove generacije totalno drukčije razmišljaju, njima ništa ne znači taj kanon na koji su nas pribijali desetljećima. Recimo, oni rođeni 1990-ih, to su ljudi širih horizonata od nas. Oni će skužiti, za tih deset godina, kad padne taj fiktivni berlinski zid u Zagrebu, da ovaj grad zapravo pruža neviđene mogućnosti za dobar život. Naravno, ako se ne isele u sljedećih par godina… Pa onda Dalmacija, otoci: ideal nekog zdravog, mirnog života u svjetskim razmjerima, nemojmo se zavaravati. Ljudi podcjenjuju ono što imamo. Kao, putujmo! Čemu putovanje, pogotovo sad? Sebe ne mogu zamisliti da ikamo putujem osim preko TV ekrana. Možeš tako ići u Sibir, pa ti se i to ne učini loše, osim klime”, kaže dok se smrzavamo na vjetru uz kavu. Šovagović je nataknuo kapu da samo čuje, čuva sinuse. Inzistira na toj metaforici berlinskog zida, pa povezujemo prispodobu s odlaskom gradonačelnika Bandića. Njegovom smrću u gradu je možda pao neki berlinski zid? I ima li kao građanin neka očekivanja, prije lokalnih izbora?
“Amos Oz je rekao, zapamtio sam: ‘Živiš li u New Yorku, nemaš šanse upoznati cijeli grad’. Meni je važna životna jedinica kvart. Tu čekam da se popravi košarkaško igralište na Tuškancu, teren igrališta bivše Lokomotive, sadašnje Cibone ili kako već. Kad vidim da se to sredilo, a nije to neka investicija, bit ću zadovoljan. To je takva stvar, u kojoj mi ne možemo napraviti baš puno”, kaže Šovagović. To ipak ne znači da je svejedno tko je gradonačelnik, valjda? “Ne, nije svejedno, naravno. Ali je ključno da zajedno, kao neki građanski kolektiv, kapitaliziramo tu snagu, energiju koju stvarno imamo, bez dileme”, razmišlja on. Operira u minimalističkom ključu, a to bi bila i poanta politike odozdo. “To je to. Da promijene te cijevi i srede bazičnu infrastrukturu. I tu je sad pitanje, te arhitektonike infrastrukturne naše svagdašnje iz 19. stoljeća: koliko smisla ima to krpati? Krpati ili rušiti, to je pitanje, ali kako to…”, ne dovrši Šovagović. Ranije je naglasio da je po habitusu optimist, pa su mu profesionalne ambicije možda konkretne, na vidiku?
“Imam svoj plan. To su želje planovi. Volio bih još snimiti tri ploče, napisati tri romana i snimiti tri filma”. Tim redom? I baš ploču, povratak vinilu?
“Vinilnu ploču, da. Upravo je dovršavamo ovih dana. Poznato je da je prije par godina prodaja vinila u svijetu premašila prodaju medija CD-a. Povratak vinilu meni je prirodno stanje. Sad smo blizu dovršetka ploče u izdanju PDV Recordsa. Imamo i dizajn omota, sve je već tu. Svirao sam s prijateljima Robertom Domitrovićem, Fadilom Abdulovom, Vidom Adamom Hribarom, Stankom Kovačićem, Franjom Dijakom i Goranom Navojcem, snimali smo u jednom studiju i kod mene doma. Zovemo se Demo, ime nam je žanrovski alibi, naravno. Jer to nije standardni studijski album nego hibrid, uključuje i zvuk automobila s Mesničke, parketi mi dosta škripe, onda se uključi bojler. ‘Greške’ su integrirane”, objašnjava Šovagović svoj muzički koncept, bit će i poezije integrirane. Dakle, rezime profesionalnog rada: bacio se na vinilna izdanja, dovršava dramu koju je napisao prije dvadeset godina. “Velim, to mi je plan i program do kraja života. Toga se držim i polako napredujem. Eto, film ‘Cigla’, dugometražni igrani, koji režiram, prošao je na razvoju projekta na natječaju HAVC-a. Kad sam snimao prethodni film, ostao sam bez zuba, tko zna što ovaj nosi”. Vidimo se onda za pet godina na setu? “Nadam se”, vedro će redatelj, “prije tri godine bio sam na HAVC-vu razvoju scenarija, sad razvijam projekt, valjda neću morati glumiti, glumci će valjda izdržati taj tempo da ne otkažu u zadnji tren”. Nešto i piše, ali više čita. Nasumično. Pa za kraj: što je zadnje imao u rukama?
“Nedavno sam baš uzeo Krležine ‘Dnevnike’, one koje je pisao između 1941. i 1945. Uzeo sam, čitao, i bilo mi je još gore. Ali ja zbilja čitam svašta, i to brzo čitam, što mi dođe pod ruku. Čekaš, kao, neku boleštinu da te priveže pa da možeš u miru čitati. Zadnji put sam na miru čitao kad sam završio u stacionaru JNA, dočepao sam se Tolstoja i mjesec dana se družio s njim, ništa drugo nisam trebao raditi… A ti Krležini ‘Dnevnici’, u tim godinama rata: samo metafore, nema niti jedne realistične rečenice. Ti pak iz svega osjetiš pozadinski strah. Pisac mora pisati: jer je pisac, ali ne smije pisati o onome što je oko njega, nego… Ne znam bih li sad ljudima preporučio da to čitaju. A dođe ti kao neka filmska elipsa s flashbackom, je l’ da?“, veli Filip Šovagović na rastanku.