Osamdesetih godina smijali smo se uz "Tesnu kožu", Dimitrije Mita Pantić borio se doma s obitelji, a na poslu "kuburio" sa šefom Srećkom Šojićem. Sjajno ga je odigrao danas pokojni Milan Lane Gutović. Spominjala se tamo japanska burza, bijele lađe, najavljivalo da će uskoro "u ćorku kao što se danas ide u kafanu".
Veliki direktor Šojić na "preduzeće" je kupovao odijela, tja, ne kupuje ga za sebe, kupuje ga baš za firmu. Legendarni su bili i ti poslovni ručkovi ili večere, zabavljala ih je i, ni manje ni više, nego Lepa Brena. Borio se Šojić s padežima, sa stranim jezicima, išlo mu je najbolje po birtijama i s mutnim radnjama... Prošlo je od prvog filma iz serijala više od 40 godina, ali, eto, neki dan čuo, Šojići su i dalje među nama. I to na zagrebačkoj tržnici Dolac.
I tamo neki vole malo "u mutno" zaroniti, ali kad se oni čude lopinama i neznalicama, jasno je koliko je sati. Riječ je o dvojici stranaca koji su došli u Zagreb s namjerom otvaranja biznisa. Imaju poslove po svijetu, puni su "ko brod", novac nije problem. Ali administracija i ljudi u ovim krajevima jesu. Nakon nekoliko mjeseci borbe, teške i mukotrpne, zaključili su sljedeće: Ovi vaši moroni u odijelu i kravati nemaju pojma o poslu, kao što ni engleski ne znaju. Ali dobro znaju za janjetinu i ćevape. U trenu sam se vratio u doba Srećka Šojića, ili onoga zlatnog doba Zagrebačkog velesajma, kad bi se u Zagrebu tražio janjac više.
Pomislio bi čovjek da su to neka druga vremena, nešto daleko iza, ali kako sad stvari stoje, to nam je i budućnost. Fićfirići u odijelu i kravati i dalje će sjediti u uredima u kojima bi nešto trebali znati raditi, i dalje će engleski bolje govoriti s rukama, a "đenđejtajn" i ćevapi bit će glavno na meniju. Iz današnje nam nemile perspektive, Srećko Šojić je bio ispred svog vremena.