Pulsar produkcija je objavila da je započelo snimanje filma 'Riječki orao', dokumentarnog filma o Gabrielu D’Annunziju, njegovoj “riječkoj avanturi” te nestanku i pronalasku glave riječkog orla. Proteklih tjedana je odrađena prva faza snimanja u Italiji, na imanju Vittoriale, kući u kojoj je D’Annunzio živio i umro nakon povratka iz Rijeke.
Za potrebe filma, Vittoriale je prvi put otvorio dijelove arhiva koji nikada nisu bili otvoreni za javnost i medije pa će se u filmu “Riječki orao”, pored priče o samom orlu i pronalaska glave na zidu dvorišne prostorije Vittorialea, naći i neke druge ekskluzivne i “eksplozivne” informacije, fotografije i predmeti vezani uz blisku hrvatsku povijest. Produkcija će, ako sve bude išlo po planu, uskoro krenuti i u drugu fazu snimanja u gradu Rijeci.
Redatelj “Riječkog orla” je Dario Lonjak, producent i scenarist Velimir Grgić, direktor fotografije Dario Matić, a snimatelj zvuka Hrvoje Podobnik.
Prva skulptura riječkog orla, ali jednoglavog, na vrhu Gradskog tornja postavljena je vjerojatno 1754. godine, a njen autor bio je riječki kotlar Lodovico Ruppani. Taj limeni, jednoglavi orao skinut je 1890. godine odlukom Gradskog vijeća te predan kao uspomena u gradski muzej (njegova daljnja sudbina je nepoznata, međutim vjerojatno je pretaljen za ratne potrebe što je bio čest slučaj s mnogim metalnim predmetima).
Druga skulptura postavljena je 1. srpnja 1906. godine uz veliku gradsku proslavu. Inicijativu za povratak gradskog orla na kupolu sata dao je Odbor riječkih žena koji je i skupio novac za pothvat. Drveni model izradio je kipar Vittorio De Marco o kojem se zna vrlo malo, a lijevan je u leguri metala od aluminija i cinka u Ljevaonici Mattea Skulla. Skulptura je bila visoka 220 cm s rasponom krila od 300 cm te je s postoljem težila 2000 kg. Svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju održana je na dan Sv. Vida 15. lipnja 1906. godine. Priča se da je gotovo cijeli grad prisustvovao tom činu, a slavlje i pjesma čula se do duboko u noć.
Orao je u prvotnom obliku preživio sve do 1919. godine i dolaska D’Anunzia u grad. Naime, tada mu je jedan D’Anunzijev ardit odrubio jednu glavu budući su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski te je skulptura ostala na vrhu gradske kupole u tom obliku sve do 1949. godine.
Ipak, orao je i u takvom krnjem obliku preživio sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol te ga dale skinuti i razbiti na komade, 20. siječnja 1949. godine. U tome nisu u potpunosti uspjeli, budući da su Riječani koji su tada bili među radnicima brodogradilišta ‘3. Maj’ kojima je naređeno skidanje orla, uspjeli sakriti nekoliko komada brončane statue te ga do danas sačuvati u gradu na nekoliko lokacija.
Na inicijativu udruge Slobodna Država Rijeka skulptura dvoglavog orla trebala bi uskoro biti vraćena na gradsku uru, dok je i sam gradski toranj obnovljen s namjerom da se na njemu ponovno postavi spomenik.
Novi list je prije dvije godine objavio kako je talijanski povjesničar Federico Simonelli uspio iz povijesnog zaborava izvući navodno izgubljenu riječku orlovu glavu koja je gotovo stotinu godinu skupljala prašinu na D’Annunzijevu neobičnom imanju, koje, kako se navodi, mnogi posprdno nazivaju fašističkim Disneylandom. Ostaci originalnog orla se čuvaju u muzeju Societa di Studi Fiumani u Rimu.
Iz rimskog Societa di Studi Fiumani, čiji su predstavnici 2017. riječkom gradonačelniku poklonili dijelove baze originalne skulpture, potvrdili su da se kod njih nalaze još dva dijela originalnog orla. Jedan ostatak nosi natpis IND, što je vjerojatno dio natpisa Indeficienter, dok drugi komad nosi ime obitelji Skull.