Bio je jedan od posljednjih pravih Trešnjevčana.

Zadnjih godina zbog osteoporoze i plac mu je postao predalek, iako od kuće do tržnice ima oko 200 metara, pa je redovito po nekoliko sati svaki dan provodio u Biciklu, bifeu koji je dobio ime po jednoj od njegovih poznatijih pjesama.

Ondje smo razgovarali o knjigama, o poeziji, o Zagrebu, o staroj Trešnjevci, o umjetnosti općenito (jer Zvonko je bio i nadaren slikar), o poplavi šunda i kiča, o cvijeću u trešnjevačkim vrtovima, koje je i on u svojem vrtu njegovao dok je mogao, o Šansonfestu, kojim je godinama ravnao i organizirao ga, o gastronomiji... Zvonko je zaista bio umjetnik par exellence. Živio je za umjetnost i od umjetnosti. Nije otišao u politiku, iako je mogao, ali to nije bila njegova prirodna sredina. Njegov poetski senzibilitet i rafiniran ukus bili su mnogo iznad prizemne političke stvarnosti.

Foto: Promo

Osim toga, svi ti razgovori bili su protkani šalom, duhovitošću, vicom, ironijom, pa i autoironijom. Ljeti je sjedio na terasi pred Biciklom. Kad bi neka starija gospođa ili gospon na povratku s placa zastali kraj njega da ga pozdrave i pitaju: “Kak’ ste, gospon Špišić?”, on bi nerijetko odgovarao protupitanjem: 'Imate li vuru vremena da vam ispripovedam?'. Na što bi se sugovornik kiselo nasmiješio i produžio dalje.

Kad ga je liječnik pri jednom od silnih pregleda na kojima je zadnjih godina bio upitao koliko cigareta popuši na dan, on mu je iskreno odgovorio: 'Kol’ko stignem'. 

A kad su se dečki u birtiji na placu šalili rekavši mu da će mu, kad umre, na platou ispred tržnice postaviti spomenik, on je rekao: 'Ni slučajno! Ne bute vi pijanci popodne, kad se zatvori šekret na placu, po meni pišali!'.

Iako više nema streljane iza placa, ni trešnjevačkog kina, ni njegovih fakina, svi oni živjet će vječno u njegovim pjesmama...
Počivaj u miru, dragi Zvonko.