Slovite za najpopularniju slovensku grupu, postigli ste i svjetski uspjeh. Što ste predstavljali na početku karijere, a što sada kada ste već napunili stadione i imate hordu fanova?

He he, ne bih baš rekao svjetski uspjeh. Postigli smo prepoznatljivost u okvirima regije ex-Yu, Poljske, Njemačke i još ponegdje, ali još rastemo u svakom slučaju. Siddharta je već od početka bio bend s velikim snovima i s hard core fanovima. Tada smo sigurno predstavljali glas novije generacije bendova koji su nastali nakon raspada bivše države okrenuti prema svim stranama neba. Sada, nadam se, da predstavljamo nekakvu nadu mlađim bendovima koji nastaju kao gljive poslije kiše i često dosta brzo i nestanu. Neka budu ustrajniji i možda se ostvari njihov san…

Ova godina je obilježena vašom velikom obljetnicom 20 godina rada, a slavite i na zagrebačkom koncertu. Što brojite kao najveće uspjehe benda u ovoj impresivnoj karijeri?

20. obljetnicu obilježavamo tako da radimo u isto vrijeme na dva albuma koja će biti izdana ove godine. Jedan u kasno proljeće, a drugi pred kraj godine. Na svakom će biti 10 novih pjesama. Kao najveći uspjeh benda mogli bi navesti baš opstanak benda kroz dobra i loša vremena. Stadion se napuni i isprazni, ali bend treba opstati dalje.

Ne mirujete i nakon 20 godina te se uskoro spremate i u studiju raditi nove stvari. Hoće to biti neki novi odmak od vašeg zvuka ili prepoznatljiva Siddharta?

Poslije dva albuma (Saga i VI), koja su rađena sa producentom Rossom Robinsonom, sada ponovo radimo s našim starim prijateljem Dejanom Radičevićem, koji je producirao naš prvi album ID. To ne znači da se vraćamo zvuku prije 15 godina, jer uvijek treba ići samo dalje u nove eksperimente. Za razliku od Sage i VI, ovaj put ne idemo toliko prema “live” zvuku, nego malo više prema sofisticiranijoj produkciji s primjesama elektronike…

Počeli ste graditi regionalnu karijeru pjevajući na slovenskom. To vas nije spriječilo da imate bazu u Hrvatskoj i Srbiji, koliko je tu jezik zapreka? Što je značilo početak pjevanja na engleskom za vaš glazbeni izričaj?

Jezik nikada ne bih trebao biti zapreka kada je muzika u pitanju. Smatram da ljudi slušaju muziku kao neku vibraciju koja te ili dotakne ili prođe kraj tebe. U sljedećem planu je svakako tekst, koji je bitan za identifikaciju i koji te hvata na drugom nivou. Mislim da onaj koji je pravi fan benda potraži prave informacije, da razumije bit samih pjesama. Vjerujem da naše pjesme još zvuče snažnije na slovenskom, ali smo s engleskim jezikom možda negdje dosegli nove fanove.

Imate web stranicu na njemačkom i poljskom, znači li to da imate mnogo fanova tamo?

Da, moglo bi se reći tako. Zahvaljujući našem web timu koji prevodi stranicu u više jezika

Nastup sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije se ubraja među vaše najbolje projekte, kako je bilo svirati te aranžmane? Je li to značilo i privlačenje nove publike?

Privlačenje nove publike tu svakako nije bilo u prvom planu, barem ne s naše strane, ali je vjerojatno neminovna posljedica. Nama je to bio jedan od eksperimenata u nizu i mogu reći, da nam se jako dopala ta suradnja. Fuzija našeg zvuka sa simfonijskim orkestrom bila je podosta uspješna u oba navrata. Prvi puta smo to napravili na stadionskom koncertu 2003. sa električnim instrumentima, a drugi put 2013. u Cankarjevom domu u potpuno akustičnoj varijanti.

Pjesme u tom obliku svakako dobiju novi zvuk, obično pompozniji, a neke čak zvuče više lirično, odnosno intimnije nego u originalnim verzijama.

Još jedan odmak benda od vašeg zvuka je i izdavanje remixeva, na kojima su radili velikani Laibach, Valentino Kanzyani ili pak Umek. Hoćete li u budućnosti isto ići u tom smjeru budući da je elektronska glazba danas sveprisutna?

Da, riječ je o albumu “Silikon Delta” koji je izdan nakon albuma “Nord”. U Sloveniji je inače dosta jako nasljedstvo elektronske kulture. Možda ne baš u mainstream, ali u takozvanom undergroundu ima dosta producenata elektronske glazbe već od 80-ih godina nadalje, tako da nam se ta kombinacija čini dosta prirodna. Ideja je da pjesme s nova dva albuma ponovno damo u obrade “elektroničarima” svih generacija i stilova.

Osvojili ste mnoge nagrade, koja vam je najdraža do sada?

Ah, nagrade…možda znače nešto u trenutku kada su primljene, a poslije treba ići dalje. Meni osobno najviše je ostala u sjećanju nagrada “Viktor” za posebna dostignuća na području popularne kulture u Sloveniji, koju smo primili nakon uspješno izvedenog koncerta na starom ljubljanskom stadionu. To je bio period benda kada se stvarno išlo “na glavu” bez suvišnog kolebanja I razmišljanju o posljedicama.