Prezime Brešan na ovim je prostorima jamac za kvalitetnu zabavu još od ranih ‘70-ih kad je “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana postala najpopularniji komad tadašnje države. Cijenjeni dramski pisac i njegov sin, redatelj Vinko Brešan, zajedno su pisali scenarije za “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršala”, komedije koje su vratile publiku hrvatskom filmu. U usporednom intervjuu pokušali smo otkriti tajnu brešanovske duhovitosti.

Café24: Kakav je Vinko bio kao dječak?

Ivo: Vrlo miran i poslušan. Često se izolirao i živio u svojem svijetu mašte, mnogo je čitao, posjećivao kazališne predstave, a nadasve je volio film. Kad bi predstava završila, znao je plakati jer je htio još. Jedna moja teta, očeva sestra, koja je znala da sam ja u tim godinama bio mangup, volio praviti psine i ljutio starije, za Vinka je rekla: ‘A, ništa neće biti od njega, previše je dobar’. Moja se žena na to, naravno, naljutila.

Vinko je bio dobro dijete, za razliku od Ive

Café24: Je li bio strog ili popustljiv otac?

Vinko: Bio sam izuzetno dobro dijete. Nije imao potrebe biti ni strog ni popustljiv.

Café24: Kako ste odgajali Vinka? Što vam je bilo važno prenijeti mu?

Ivo: Ne može se reći da smo ga odgajali. Zapravo je on odgajao samoga sebe, jer je od najranijeg djetinjstva znao što želi i išao putovima svoje mašte, a mi smo ga uglavnom korigirali i usmjeravali ako bismo zapazili da je u nečemu zastranio. Naš utjecaj je uglavnom bio u tome što smo mu katkad poslužili kao uzor.

Café24: Što vam je otac prenio odgojem?

Vinko: Ne sjećam se procesa odgajanja. Ipak je od toga prošlo više od 40 godina. A što se tiče prenošenja - više puta mi je otac prenio kofere od kuće do željezničke stanice kad sam putovao u Zagreb.

Café24: Je li Vinko imao buntovnu fazu kao tinejdžer? Kako je to izgledalo?

Ivo: Ne sjećam se da je među nama dolazilo do nekih većih sukoba. Istina, znalo se dogoditi da on hoće jedno, a mi od njega tražimo drugo, ali kod toga bi se uvijek našao kompromis i to nije ostavljalo nikakvih posljedica. Kakav je bio u svojemu društvu izvan kuće, o tome ne znam ništa. To morate pitati njega.

Vinko: Bio sam pristojan mladić. Nisam imao buntovnu fazu.

Duhovitost se ne nasljeđuje niti postiže odgojem

Café24: Koja je najveća glupost koju je Vinko učinio kao mladić? I kako ste vi na to reagirali?

Ivo: Jedno sam vrijeme mislio da je to što je tri puta izlazio na prijemni ispit za filmsku režiju. Ali kad je počeo snimati filmove i dobivati nagrade, najprije za dokumentarne, a poslije i za igrane, shvatio sam da nisam bio u pravu. Međutim, sad kad vidim u kakvu je stanju hrvatska kinematografija, pomišljam da možda ipak jesam.

Café24: Koja je najveća glupost koju ste učinili kao mladić? Kako je otac na to reagirao?

Vinko: Najveća glupost mi je bila kad sam upisao filmsku režiju. Mogao sam biti bogati odvjetnik ili poduzetnik ili nešto slično. Ovako se mučim od natječaja do natječaja HAVC-a. A otac, kao svaki otac, mora podržati svoga sina.

Café24: I vi i sin vrlo ste duhoviti ljudi. Je li to više do gena ili do odgoja?

Ivo: Duhovitost ne može biti stvar odgoja. To ili jesi ili nisi sam od sebe. A nisam siguran da je i od gena; duhovitost se ne nasljeđuje. Ipak, moja je mati bila vrlo duhovita žena i znala je zabavljati čitavo društvo, tako da je često bila pozivana na svadbe i druga okupljanja. A Vinko je, dok smo mi bili na poslu, sve vrijeme provodio kod nje. Možda nas zato obojicu ovo pitate.

Mogao sam biti bogati odvjetnik, poduzetnik ili nešto slično. Ovako se mučim od natječaja do natječaja, a otac me mora podržati, kao svaki otac

Café24: Vinko, je li vaša duhovitost više do gena ili odgoja?

Vinko: To je najviše do babe Vice, očeve majke. Ona je zaista bila duhovita.

U ekipi s Arsenom Dedićem i Vicom Vukovom

Café24: Tko je glavni zabavljač na vašim obiteljskim okupljanjima?

Ivo: Mi se ne okupljamo zato da bismo se zabavili uz dobro piće i pečenu janjetinu nego da bismo razmijenili iskustva i novosti. Kako Vinko najčešće dolazi samo na par dana, onda je, naravno, glavni ‘zabavljač’ on.

Café24: Vinko, jeste li vi glavni zabavljač na obiteljskim okupljanjima?

Vinko: Rijetka su ta okupljanja. Na kraju se svodi na to da se šira obitelj okuplja na sprovodima. Tamo se ne traže zabavljači.

Café24: Ivo, jeste li kao dječak htjeli biti pisac ili vam se to jednostavno dogodilo?

Ivo: Još kao gimnazijalac družio sam se mahom s kolegama koji su imali umjetničke sklonosti: ili su pjevali, kao Vice Vukov, ili su se bavili filmom, kao Ante Peterlić, ili su pisali pjesme i svirali u Gradskoj glazbi, kao Arsen Dedić pa se tako i u meni probudio ‘umjetnik’. Meni je najbolje išlo pisanje, pa sam tako počeo s novelama koje su izlazile u tadašnjem listu ‘Šibenska revija’ oko 1955.

Café24: Vinko, jeste li vi planirali postati redatelj? Što ste htjeli biti kao dijete?

Vinko: Kao trogodišnjak sam želio biti čarobnjak, a kao sedmogodišnjak sam želio biti mađioničar. Na kraju sam postao filmski redatelj, znači vratio sam se na prvu želju, jer redatelji mogu biti čarobnjaci, u filmovima je sve moguće, ljudi čak mogu i letjeti.

Kad vidim u kakvu nam je stanju kinematografija, mislim da je glupo što je išao na režiju

Café24: Ivo, možete li usporediti pisanje literarnih djela i scenarija?

Ivo: Nema tu neke bitne razlike. Scenarij nije ništa drugo nego proširena drama, samo ne u pet, nego u 105 prizora. I roman ili pripovijetka mora u sebi imati nešto dramsko, s tim da se, osim dijalogom, stvari rješavaju naracijom i refleksijama.

Café24: Vinko, koji je posao stresniji, scenarista ili redatelja?

Vinko: Režija je bez dvojbe stresnija jer se na snimanjima, nažalost, troši velik novac i za njega odgovara i redatelj.

Samo budala ne bi slušala savjete Ive Brešana

Café24: Kako vam je pisati scenarije sa sinom? Kako izgleda taj kreativni proces?

Ivo: Jednako kao kad sam radio s pokojnim Krstom Papićem i s Veljkom Bulajićem. Tijekom rada ja u njemu nisam vidio sina nego redatelja. Najčešće sam ja smišljao fabulu, a Vinko je u nju ugrađivao detalje i oživljavao je.

Café24: Kako je pisati scenarije s Ivom?

Vinko: Ugodan posao. Otac je iskusan scenarist i zna da će se sa svakom scenom koju napiše na kraju morati suočiti redatelj, odnosno ja, pa će se, u slučaju neslaganja, prilagoditi mojim željama i zamislima.

Café24: Tko je pritom glavni? Sluša li Vinko vaše savjete?

Ivo: Pa poznato je da je u filmu uvijek redatelj glavni i da se on uzima kao autor. Dakle, ja sam, htio ne htio, bio dužan slušati njega. Ponekad bih mu i dao neki savjet, ali Vinko je uvijek radio po svome. Katkad bi me poslušao, katkad ne, ovisno o tome koliko je to bilo u skladu s njegovom zamisli.

Café24: Slušate li očeve savjete kad radite zajedno?

Vinko: Samo budala ne bi slušala savjete Ive Brešana. Zna sve što se može znati o dramaturgiji i scenaristici i beskrajno je maštovit.

U Šibeniku nije bitno koje prezime nosite nego kakvi ste

Café24: Je li vam očevo ime bilo svojevrsno opterećenje dok ste odrastali? Jesu li ljudi na Akademiji i kasnije u poslu zbog toga imali drugačiji odnos prema vama?

Vinko: Odrastao sam u Šibeniku. U tom gradu nije bitno čije prezime nosite. Jedino je važno kakvi ste. Za Akademiju mi je teško reći jer sam na prijemnom za režiju padao dva puta prije nego što sam primljen. U poslu sam, relativno brzo, odmah nakon ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, počeo nositi vlastito, kakvo-takvo ime.

Café24: Jeste li se bojali da će sin ostati u vašoj sjeni i da bi mu vaš uspjeh mogao biti i opterećenje?

Ivo: Nikad mi to nije padalo na pamet. Vidio sam da je Vinko dovoljno samostojan i talentiran i da će ga ljudi gledati neovisno o meni. A i on sam je bio iznad takvih predrasuda.

Café24: Kako održavate vitalnost duha i tijela? Što je najvažnije kad čovjek dođe u neke godine?

Ivo: O vitalnosti duha i tijela u mojih 78 godina teško da se može govoriti. Ipak nastojim nikad ne posustati u razmišljanju, smišljanju novih priča i pisanju.

Café24: Vinko, biste li voljeli stariti poput svog oca?

Vinko: Sad ga nešto boli koljeno. Volio bih to izbjeći, ako je moguće.

Café24: Planirate li raditi još koji scenarij sa sinom?

Ivo: Za sada ne. A u budućnosti, tko zna...

Café24: Planirate li raditi još nešto s ocem?

Vinko: Planiram napraviti scenarij za seriju po očevu romanu ‘Ispovijesti nekarakternog čovjeka’. To bih rado radio s ocem.

Na literarnoj sceni je kaos, filmu se malo bolje piše

Café24: Ivo, kako ocjenjujete trenutačnu situaciju na hrvatskoj literarnoj sceni?

Ivo: Kao vrlo kaotičnu. Nema ni jedne osobe koja bi se nametala svojim zamislima, a osobito kritičnošću prema sredini. Ipak, izdvojio bih možda Ludwiga Bauera i Zorana Ferića.

Café24: Vinko, kako ocjenjujete trenutačnu situaciju u hrvatskom filmu?

Vinko: Sigurno je da se zadnjih godina podigla gledanost hrvatskih filmova. No kako sam ja dio hrvatskog filma, nemam prava davati sudove o njemu. Sud o tome što valja, a što ne treba dati netko drugi.

U “Kako je počeo rat” najbolje smo radili

Teško mi se opredijeliti koji mi je Vinkov film najdraži. Možda ipak prvi na kojem smo radili zajedno, “Kako je počeo rat na mom otoku”. Tu smo se najbolje međusobno nadopunjavali, kaže Ivo Brešan u čiji opus, osim brojnih kazališnih predstava, spada i serija “Ptice nebeske” te film “Tajna Nikole Tesle”. Vinko, čija su “Svećenikova djeca” lani bila najgledaniji domaći film, izdvaja očev roman “Ispovijesti nekarakternog čovjeka” zbog jake doze humora i ironije.