Njegovi su htjeli da studira geodeziju, ali nije htio čuti za to, kakva mrtva matematika... Onda je upisao i završio dizajn vizualnih komunikacija, ali nije se u tome naročito pronašao. Rokovi i poslovna komunikacija koji idu uz to zanimanje za njega su noćna mora. Već tijekom studija zapravo je shvatio je da su umjetničke aspiracije, inspiracije i kreacije ono što mu odgovara po duši i za dušu. Biti slobodan, slikati i putovati. On je Stjepan Jukić, ima 30 godina i živi na Klisu, a zovu ga i kliški Picasso. Odmah odbija tu poveznicu.
- Hahhahhah, ma ne. Već sam to govorio, on je Picasso, a ja sam Stipe. Iako, volim njegovu 'plavu fazu', možda zato što i sam volim plavo, i more, koje mi je često izvor inspiracije – počinjemo priču s ovim mladim umjetnikom čiji radovi na prvu oduševljavaju. Sjedimo u njegovom ateljeu na Klisu, prenamijenjenoj garaži, sa zida nas promatraju dvije Kubanke, živopisni portreti inspirirani dvomjesečnim putovanjem u tu daleku otočnu državu.
Trebalo je to biti jednomjesečno putovanje, no tamošnji život, temperament stanovnika i opuštena svakodnevica toliko su mu se uvukli pod kožu da je dva puta produžio kartu.
- Odradio sam dva velika posla, naručili su mi da slikama uredim i opremim luksuzne vile na Čiovu i u Kaštelima. Dali su mi otvorene ruke. Tu sam zaradio dosta, ali sam sam sebi rekao: 'Ok, Stipe, nemoj odmah sve potrošit'. Onda su me prijatelji zvali da idemo mjesec dana na Kubu, naravno, prihvatio sam. Tamo sam radio male portrete, uglavnom muške. Otkako sam se vratio u svoje selo sredinom ožujka, slikam žene – kaže nam Stipe. Pitamo ga kako ga se dojmila Kuba...
- Prekrasna nacija, ovdje je 'pomalo', a tamo je još deset puta naglašenije to 'pomalo'. Iako vlada veliko siromaštvo, ljudi su veseli i opušteni. Jako su temperamentni, jako glasni. Meni taj temperament paše. Tako sam upoznao ekipu i odlučio ostati još malo, pa još malo... Navikneš se na ono što imaš i što nemaš. Ako nemaš wc papira, imaš novina. Kad toalet papir stigne u trgovine to su nezamislivi redovi. Teško je naći ulje, kava je preskupa, ali je duhan jeftin. Ponekad sve police u dućanu budu ispunjene zobenim i kukuruznim pahuljicama, jer nemaju što staviti na njih... Autobusi su doslovno natrpani ljudima, u njima vlada prava borba za život. Po ulicama šetaju kokoši, psi, dosta je šporko, ali ima svoje draži. Trebao sam produžiti i za Meksiko, ali sam rekao ok, vrijeme je za vratiti se doma – priča nam Stipe koji je najviše vremena proveo u Havani gdje se oduševio golemim valovima koji zapljuskuju šetnicu Malecón, a posjetio je i Santiago di Cuba te Vinales.
Iako su ga na Kubi inspirirali uglavnom ljudi, Stipe nadahnuće vidi u svemu, i ljeskanju mora dok plovi trajektom, kontrastima u Maroku kojega je također posjetio, pa i vlastitom vrtu u kojem je gredice salate i ostalog povrća 'složio' kad da je zemlja njegovo platno. A ovako je sve počelo...
- Studirao sam dizajn vizualnih komunikacija za Agori, obrazuješ se za brending, dizajn ambalaža, kampanje, izradu loga... Bilo mi je super prvu godinu jer smo imali puno likovnih predmeta gdje sam mogao biti kreativan. I drugi predmeti su bili zanimljivi, ali ono, imaš rok sedam dana, a ja sam volio putovati. Na kraju sam više bio po Beogradu i Londonu nego na fakultetu. Na kraju bi me sve dočekalo u srpnju i kolovozu pa bih pregorio od obaveza. Tako sam taj fakultet odužio na pet godina, jednu godinu sam pao, jednu pauzirao. Kako su moji platili puste novce za studij, odlučio sam stisnuti i to završiti iako sam znao da se time neću nikada baviti. Bilo bi super da mogu birati svoje projekte i da imam svoje vrijeme, ali ti rokovi i mejlovi i poslovna komunikacija, i računala... Kompjuter mi ubija kreativu. Ja bih radije slikao petsto točaka, svaku različitu, nego crtao na računalu. Slikanjem sam se počeo baviti dok sam pauzirao studij, naslikao sam apstrakciju gdje su sve emocije izašle iz mene, sav taj stres, dvojbe, sve... Tada sam rekao: 'To je to, to je najiskrenije za mene, pa kako bilo' – priča nam Stipe koji je promišljao da upiše i Akademiju likovnih umjetnosti, no prema iskustvima od drugih shvatio je da to ne funkcionira kako bi on želio, a on ne želi da mu netko nameće svoje inspiracije niti uzore.
Jer on zapravo, uzora niti nema, ne zanimaju drugi, zanima ga da na platnu dočara ono što on sam ima reći, onako nepatvoreno.
Na Klis se, nakon devet godina života u Zagrebu, vratio prije tri godine. Sve su ga više vukle tišina, temperament i boje rodnoga kraja, a sve manje mu se sviđao život u malom zagrebačkom stančiću.
- Obitelj je bila skeptična jer sam onako malo ludast. Bilo je naravno 'šta ćeš slikat', 'nema od toga kruva', 'kako misliš u penziji'... Klasična priča. Ali ja sam radio po svom. Naposljetku su prihvatili i shvatili da neću biti zadovoljan ako radim neki 'normalni' posao, a onda neće ni oni biti zadovoljni. Najveći kritičar mi je moja baba, s kojom guštam provodit' vrijeme. Zna doći i reći: 'Ajme šta si ovo naslika', a 'ko će ti to kupit'? Šta ove točke i crte i konopi? Šta ne slikaš masline i mrtvu prirodu' – smije se Stipe koji je babu naslikao na vratima kućice u vrtu za kojeg se svi već zezaju da je to djelo zvano "prva sisa Klisa".
Kada osjeti potrebu da s Klisa ode, on to bez razmišljanja i napravi. Tako je vlakom proputovao Italiju, Francusku, Španjolsku i Portugal. Tražio je, kaže nam, odgovore na pitanja. U Malagi je prepričava nam, zbog greške s rezerviranim hostelom, spavao i na ulici.
- Na kraju sam sanjao Taylor Swift koja mi s Titanica govori da ne idem dalje, pa sam se vratio kući – smije se ovaj simpatični umjetnik koji često na putovanja ide sam. No, to nije bio slučaj s putovanjem u Maroko gdje je išao s prijateljicom i gdje se prvi put, koliko god da mu bilo neugodno, cjenkao. Iznenadio se i da tamošnji stanovnici znaju ponešto o Hrvatskoj.
- Mandžukić, Modrić, Rakitić... a onda s uzdahom ide: 'Kolindaaaa....' Njima je Kolinda najlipša žena na svijetu – prepričava oduševljenje Marokanaca bivšom hrvatskom predsjednicom, Kolindom Grabar Kitarović. Putovao je Stipe i Portugalom, i boravio u Parizu gdje je kaže, zamalo posjetio izložbu Picassove 'plave faze' u Muzej d'Orsayu, ali umeo ga je red od barem stotinu metara.
- Onda se umorim od ljudi, i Bauhaus mi postane jedina veza s civilizacijom. Ja nemam pojma šta je sutra, tu sam, uživam. Padne mi nekad na pamet pitanje o budućnosti, onako, jednom godišnje. Ali brzo me prođe. Živim za danas – zaključuje Stipe, jedan posve neobični umjetnik s Klisa.