OCJENA 5/10
Krajem 1944. američko zrakoplovstvo bombardira Saint-Malo, francuski srednjovjekovni gradić na obali Atlantika. Slijepa tinejdžerka Marie-Laure (Aria Mia Loberti) skrivena je i preko svog radija ilegalno čita dijelove romana Julesa Vernea '20.000 milja pod morem'. U odlomcima su poruke francuskom pokretu otpora i saveznicima koje preko svoga radija dalje prenosi njezin ujak Etienne (Hugh Laurie), veteran Prvoga svjetskog rata koji pati od ratnih trauma i već skoro tri desetljeća ne izlazi iz kućnog skrovišta. Mladi njemački narednik Werner Pfennig (Louis Hofmann), unovačen u sirotištu kao maloljetni radijski genij, sluša Marie-Laure na svom radiju, ali je ne odaje, što mu je zadatak.
POGLEDAJTE VIDEO: POGODI FILM PREMA SAŽETKU
Postaje sumnjiv i dobiva suradnika koji shvati da Werner sabotira. Kako ne bi bio otkriven, Werner ga ubija. Tu je i na smrt bolesni SS Standartenfuehrer Reinhold von Rumpel (Lars Eidinger), koji tvrdi da je jedini živi čistokrvni njemački arijevski draguljar nakon što su poubijani svi židovski. Osim špijunskog, ima i osobni razlog za lov na Marie-Laure. Vjeruje da ona skriva najdragocjeniji dijamant na svijetu zvan 'more plamenova' koji njegova vlasnika može izliječiti i pružiti mu besmrtnost. Otkrije izgladnjelu Marie-Laure kako u morskim katakombama nožem odlama i jede kamenice.
U Netflixovoj spektakularnoj seriji 'Svjetlo koje ne vidimo' ('All the Light We Cannot See', 2023.) nema čega nema, osim barem jednoga važnoga normalnog lica bez nekog 'atraktivnog' obilježja poput sljepoće, sirotišta, umiranja ili ratnih trauma. Problem s takvim glavnim licima s 'dizajnom za Oscare' jest da privlače pažnju čak i onda kad ispod tog dizajna nema ničega osim prazne ljuske bez karaktera. Tko su Marie-Laure, Werner, Etienne i Reinhold? Ne znamo i nikad nećemo saznati jer u scenariju nisu ni napisani kao živa lica nego kao podnošljive spodobe ili, u slučaju esesovca Reinholda, nepodnošljive karikature.
Kad pogledamo tko su autori ove Netflixove serije, koja je već dva tjedna na vrhu gledanosti u Hrvatskoj, stvari postaju još bizarnije. Scenarij je pisao Steven Knight, jedan od tri autora showa 'Tko želi biti milijunaš', tvorac serija poput 'Peaky Blinders', scenarist filmova poput 'Dirty Pretty Things' i 'Eastern Promises' te redatelj ostvarenja kakva su 'Locke' i 'Hummingbird'. Kako je moguće da je takav dokazano daroviti majstor potpisao ovako nemoćan scenarij? Drugi autor, redatelj Shawn Lewy, potpisao je kao redatelj i scenarist holivudske hitove poput tri dijela 'Noći u muzeju' i 15 uspjelih serija, a kao producent bezbroj filmova i serija. Ono što je, međutim, najbizarnije, jest podatak da je serija rađena prema bestseleru Anthonyja Doerra izdanom 2014., iste godine prevedenom i izdanom u Hrvatskoj, nagrađenom Pulitzerovom nagradom i prodanom u milijunima primjeraka u cijelom svijetu.
'Svjetlo koje ne vidimo' bio je za Netflix važan, skup i prestižan projekt oko kojea je okupljena vrhunska ekipa. Međutim, kad se serija pojavila, bila je po sudu kritike među najlošijima ove godine. 'Svjetlo koje ne vidimo' kritika ne ocjenjuje kao slabu seriju nego kao katastrofu koja nema veze s izvrsnim Doerrovim romanom. Budući da nisam čitao roman i ne mogu s njim uspoređivati seriju, pretpostavljam da sve ono što je pisac utkao u priču i sudbine junaka scenarist i redatelj nisu znali transformirati iz književnog u filmsko tkivo na način kako je s romanom 'Pylon' Williama Faulknera postupio Douglas Sirk u filmu 'Potamnjeli anđeli'.
Potpuno ga je, kaže, 'defaulknerizirao' da bi dobio čistog, ne književnog, nego filmskog Faulknera. Iako daroviti majstori, ni Steven Knight ni Shawn Levy nisu geniji poput Douglasa Sirka i očito im je ova serija bila zadatak kojemu nisu dorasli. No činjenica je da je serija gledana i da sam je i sam, kao većina hrvatske publike, odgledao do kraja, iako po navici prestajem gledati serije koje su mi dosadne. 'Svjetlo koje ne vidimo' nije dobra serija, ali se gleda sa zanimanjem kao neki bizaran eksponat. Ima tri izvrsna glumca (Aria Mia Loberti, Louis Hofmann, Hugh Laurie) koji se muče glumiti nenapisane junake. Ima vrhunsku fotografiju (Tobias A. Schliessler) i majstorsku scenografiju (Simon Elliott). Izgled nije nevažan.