Glumicu Ivu Babić ovih dana opet gledamo na televiziji. U seriji “Dnevnik velikog Perice”, koja se prikazuje na HTV-u, igra Nadu Žegar, mladu profesoricu u osnovnoj školi. Tu upoznaje Pericu Šafraneka, učitelja hrvatsko-srpskog jezika. Redatelj Vinko Brešan snimio je seriju koja slijedi radnju kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika iz 1970. Radnja filma odvijala se 30-ih, a radnja serije se odvija u Zagrebu 60-ih godina prošlog stoljeća. Autor serije i izvršni producent je Albino Uršić, scenaristi su književnici Renato Baretić i Emir Imamović Pirke.
Kakvi su dojmovi sa seta “Dnevnik velikog Perice”, pet mjeseci od završetka snimanja?
- Dojmovi su vrlo pozitivni. Bilo je izuzetno ugodno raditi sa svim suradnicima i kolegama. Radili smo u vrlo visokim produkcijskim okolnostima, dali smo sve od sebe i drago mi je što publika nakon prikazane dvije epizode to prepoznaje i pozitivno reagira.
Igrali ste i u “Crno-bijelom svijetu”. Hrvatska publika voli gledati serije koje prikazuju život u Zagrebu prije 40-50 godina. Što mislite zašto?
- Vjerujem da je to tako zato što starijima budi sjećanja, a mlađima daje uvid u doba koje nemaju često priliku vidjeti. I ja sam u pripremama prvi put čula i naučila mnogo toga o tom vremenu. Zanimljivo je da su neke teme uvijek iste, poput ljubavnih problema, profesionalnih ostvarenja, kupnje stana i dizanja kredita.
Prve filmske uloge dobili ste u dva fenomenalna filma Branka Schmidta - “Ljudožder vegetarijanac” i “Metastaze”. Kako vas je pronašao?
- Moj kolega s Akademije, Dario Lonjak, koji je tad studirao filmsku režiju i s kojim sam snimila mnoge njegove studentske vježbe, zaposlio se kao asistent režije na ‘Metastazama’ i kad su ga pitali može li preporučiti neku mladu glumicu, on je preporučio mene. Tad smo oboje bili na prvoj godini studija. Četiri godine kasnije snimao se ‘Ljudožder Vegetarijanac’, on je opet asistirao, pozvao me, samo što sam tad morala proći i audiciju.
Kad ste počeli živjeti u Zagrebu i je li odlazak iz rodne Virovitice bio stresan, za čim ste najviše žalili?
- U Zagreb sam se doselila kako bih studirala. Prvu godinu sam provela na Filozofskom fakultetu, studirajući povijest umjetnosti i komparativnu književnost, a paralelno sam se pripremala za prijamni ispit iz glume. Promjena sredine je uvijek zahtjevna, ali nisam ni za čim žalila, veselilo me osamostaljenje i prilika da se počnem baviti onime što sam oduvijek željela.
Mnogi vas i danas pamte po ulozi u seriji “Terapija”. Mislite li da je to jedna od najboljih uloga koje ste odigrali ili ima neka s kojom ste osobno sretniji?
- Imala sam sreće da je ta uloga bila zamijećena i donijela mi neke nove poslove. Kad je serija prikazana, sjećam se da me nazvao profesor Tonko Lonza, pohvalio me i rekao mi nešto jako bitno što ću uvijek pamtiti. ‘Potapšaj samu sebe po ramenu, uživaj dan, dva, a onda sve to zaboravi. Kad dobiješ novu ulogu, ništa od prije ne postoji, sve moraš opet napraviti iznova’. Tako da se uvijek veselim novim projektima i nastojim se ne osvrtati na one što je bilo.
Već ste godinama u stabilnoj vezi s redateljem Antonijem Nuićem. Koja je formula za sretnu vezu i smatrate li da bi “potvrda” nešto promijenila u kvaliteti odnosa?
- Volimo se i međusobno se podržavamo. Potvrdama se ne bavimo.
Pripremate li neku novu ulogu, imate li nešto u planu?
- Trenutačno sam u audicijama. Nekoliko projekata je u pripremama, ali kako je u ovom poslu uvijek neizvjesno, ne zna se hoće li projekt doći do faze snimanja, hoće li se prikupiti sredstva i slično. Kad se tome pridoda pandemija, bilo bi nezahvalno išta najavljivati. Tek kad lupi zadnja klapa, može se o nečemu govoriti.