Kako je sve počelo? Kao i svaki veliki pothvat. Idejom za koju se isprva čini da ju je nemoguće provesti u djelo. Tako je nastalo i Kazalište Ulysses, koje ove godine slavi 20. obljetnicu, a povijest nastanka tog teatra zabilježio je u monografiji Borna Vujčić.
Sin danas pokojnoga književnika i dramaturga Borislava Vujčića i književnice Marine Vujčić odrastao je s Ulyssesom jer je u vrijeme osnivanja kazališta imao tek sedam godina.
POGLEDAJTE VIDEO: Šerbedžija otkrio što mu je Krleža ostavio
A njegov pokojni otac Borislav uz Radu Šerbedžiju je najzaslužniji za to što je ideja postala stvarnost. Borna piše:
- Dvijetisućita je godina. Zbog snimanja filma ‘Je li jasno, prijatelju?’, Rade se našao u Istri. Kakvi već Istrijani jesu, radosno su ga ugostili. Nije im trebalo dugo da mu počnu govoriti isto što i tata - mora se vratiti. I ako se njih pita, Radino kazalište treba biti na jednom od prekrasnih istarskih pejzaža koje su mu spremno ponudili pokazati. Bez sumnje s buteljom vina i platom sira na stolu, njih je shvaćao manje ozbiljno nego tatu. Ali, njegovim riječima, ‘iz zaje*ancije’ je pošao za njima. Nakon što su istražili razne lokacije u Vodnjanu i napuštene kasarne u Puli, čamcem su došli do Malog Brijuna. Rade se, kao i svatko tko prvi put kroči tamo, oduševio prirodom koja je na jednom mjestu netaknuta, a drugdje prošarana misterioznim tragovima prošlosti. Može se reći da naša povijest počinje u trenutku kad je Rade ugledao najveći od tih tragova - opisuje Borna.
Tvrđava Minor nekoć je bila kolosalna mašinerija s kapacitetima da smjesti 530 vojnika. A kad je Rade došao onamo, bila je zarasli svjedok minulog vremena. Dok je koračao tim mjestom, u sebi je instinktivno počeo recitirati Hamleta.
Šerbedžijin kazališni mozak smjesta je povezao: to mjesto na kojem su nekoć odjekivale vojničke naredbe treba oživjeti tako što će naredbe zamijeniti glumačke replike. Rade se više puta vraćao na Mali Brijun. Kad je tamo poveo suprugu Lenku, nije joj trebalo dugo da smisli savršeni teatarski početak onoga što će postati Ulysses – čuveni Shakespeareov komad “Kralj Lear”. Za Radin povratak hrvatskom glumištu vjerojatno nije bilo boljeg teksta u povijesti drame.
Koja priča može nadmašiti onu koja počinje kraljem što komada nekoć moćno kraljevstvo na više dijelova? I zatim postupno ponire u ludilo dok ta podjela ne prolazi u miru nego u vlastoljubivim sukobima?
Radi su mnogi ranije govorili da bi trebao igrati Leara, a posebno je u tome bio uporan istaknuti filmski redatelj Phillip Noyce. Kad je Rade u braku s Lenkom dobio treću kćer - koliko ih i Lear ima u drami - Rade je prihvatio malu Milicu kao konačni pečat ideji da preuzme tu veliku ulogu kad se ukaže pravi čas.
Kad je Šerbedžija na Mali Brijun doveo Borislava, ovaj je shvatio da je dobio odgovor na mnoga pitanja. Osnovat će oni kazalište, i to ne bilo gdje. Ideja je bila suluda koliko i moćna.
Dan je prve izvedbe pred publikom. Brodovi uplovljavaju u zaljev Malog Brijuna - golemo desantno plovilo zvano Barža nije dovoljno da primi osamstotinjak gledatelja, pa se mora angažirati još i Brijunka. Članice nezamjenjivog vokalnog sastava Putokazi, kostimirane u vojne uniforme, čekaju rasute po raslinju oko puteljka kao da spremaju kobnu sačekušu.
Brod se veže i publika izlazi, brzo formirajući red pred onime što im stoji na putu. U vrsti stoje glumci odjeveni u maestralne povijesne kostime Jagode Buić Wüttke – isti glumci koji su igrajući scene na molu i brodu pratili publiku na putu od Fažane. Da ne bi nedostajalo oduševljenja, u ovom ponoru u prošlost pred publikom se našao i bijeli konj. Iznad, na autorskom radu Matka Mijića zvanom “Ludin tron”, odnosno skulpturi glomaznog visećeg kamena, sjedi potpuno goli Radko Polič u ulozi dvorske lude.
Kako piše Vujčić junior, svi mediji pohrlili su na predstavu, a malobrojna kazališna ekipa, u kojoj su svi morali raditi sve, pa čak i kuhati sebi obroke, ugostili su tog dana više od 70 novinara. Mnogobrojna publika napustila je otok oduševljena nesvakidašnjim događajem i već tad je bilo jasno da su napravili nešto što je vrijedilo truda. Ali ni oni sami nisu bili sigurni hoće li uopće i iduće godine imati priliku za još jednu sezonu.
Mnogo godina kasnije Rade Šerbedžija u jednom je u razgovoru rekao:
- I to je neki apsurd teatra koji ja živim. Glumac sam još samo ta četiri dana u godini, kad igram Kralja Leara. Sve ostalo je uglavnom predstavljanje i film...
Tih godina svi objekti na Brijunima, osim onih rezidencijalnih, bili su vrlo zapušteni. Zato ekipa nije imala previše izbora za smještaj. Prva ideja bila je da na Malom Brijunu podignu malo šatorsko naselje pored tvrđave, u kojem će raditi i spavati. No kad su krenuli u čišćenje i uređivanje tvrđave Minor, mnoštvo škorpiona i paukova odvratilo ih je od te ideje. Zato su im ponudili dva objekta u kojima su nekoć boravili vojnici. Iako se zovu hoteli, “Jurina” i “Franina” na Velikom Brijunu bili su i ostali do danas samo ostaci vojničkih prenoćišta.
U prizemlju su imali i menzu, u kojoj su sami spravljali večere za cijelu ekipu. Tih godina budžet za prehranu bio je nekoliko stotina kuna, pa su im trebale i vještine štedljivog ekonoma da za taj novac nabave u Fažani namirnice s kojima će nahraniti cijelu družinu, s tehničarima i scenskim radnicima, ponekad i do 150 ljudi. U ovih 20 godina festivala ondje su ukupno, izračunali su, skuhali 25.000 obroka, kojima bi se moglo nahraniti sve stanovnike Koprivnice.
Kao i bračni par Vujčić, tako su Rade i supruga Lenka, pa i drugi suradnici, ovamo nerijetko dolazili s djecom. Tako se u jednom razgovoru za novine Rade Šerbedžija prisjetio:
- U našem ‘Kralju Learu’ ima još jedna interesantna stvar... Djeca koja su bila dječaci i djevojčice danas su odrasli mladi ljudi. Tako, moja kći Nina, koja ima 21 godinu, igra sad Cordeliju, Lucija, koja je igrala Cordeliju, sad igra stariju kćer Regan. Dejan Aćimović je ostario za Edmunda i sad tu fantastičnu ulogu igra mladi Frane Mašković. Vojvoda Cornwall je Filip Detelić. I mnogo je drugih mladih glumaca u ‘Learu’. Jedino je Ksenija Marinković, izgleda, nezamjenjiva. Ona pobjeđuje vrijeme i godine....
Dok bi dio glumaca odlazio na probe, drugi koji su bili slobodni igrali bi se vrtićkih teta.
- Ubrzo bi se stvorio čopor neumornih mališana. Možete zamisliti dječje oduševljenje kad bi ovu važnu službu na sebe preuzeo Kristijan Ugrina, kojeg su obožavali prepoznajući ga kao voditelja dječje emisije Hugo. Rajski vrt zvan ‘Brijuni’ postao je nezamjenjivi dio mnogih djetinjstava. Osim toga, na pomlatku nije bila samo igra: tko će znati koliko je čije djece sve prošlo kroz kostime dvorjana koji se u strahu rastrče kad Rade u sceni podjele kraljevstva počne mahati mačem.
A te 2001., kako piše Borna Vujčić, tzv. hotel “Franina” bio je njihova baza. Tamo su imali mali ured s jednim telefonom i jednim računalom. Kad bi mailom slali fotografije novinarima, zbog dial-up interneta morali bi se oprostiti s pozivima na nekoliko sati. O tim danima u “Franini” skladatelj Davor Rocco kaže:
- Tko bi normalan došao tamo? Svi su živjeli taj život i nikome nije palo na pamet žaliti se zbog komaraca ili buha. Svi ti ljudi imali su svoju misiju, bez obzira na funkciju u kazalištu. Postojala je jedna posebna požrtvovnost.
U idućem broju – kako se Josipa Lisac uklopila u ovu hipi-komunu? Kako su scenski radnici uvijek znali kad bi se koji glumac udebljao? Je li Đorđe Balašević doista arogantan?