Dekriminalizacija prostitucije u Španjolskoj, suprotno očekivanom, nije donijela sigurnost za seksualne radnice. Iako je zakon promijenjen još 1995., istraživanje UN-ove inicijative za prevenciju AIDS-a iz 2016. bilježi 70.268 registriranih seksualnih radnica na španjolskim ulicama. Zanemarivost ove nezanemarive brojke postaje jasna postavi li je se u odnos prema 200 do 300.000 neprijavljenih prostitutki, većinom žrtava trgovine ljudima.
Svodništvo je, naime, ostalo s druge strane zakona i, unatoč tome što je otvaranje bordela dozvoljeno, kažnjivo je ubirati postotak od zarade prostitutki ili ih okupljati kako bi obavljale posao.
Budući da zakon prostituciju ne prepoznaje kao posao, nemoguće je zaposliti seksualnu radnicu. No industrija seksa španjolskom ekonomskom slivu pridonosi s gotovo 3,7 milijardi eura pa organi vlasti često okrenu glavu od sivila zone u kojoj mnogi klijenti pronalaze životno šarenilo.
Stoga Romeo, vlasnik bordela smještenog na jugu Tenerifea i glavni antagonist obećavajuće Netflixove serije hitoidnog potencijala “Sky Rojo”, i nije daleko od istine kad kaže kako je Španjolska najveći europski i treći svjetski korisnik usluga prostitucije. Uostalom, prema vjerojatno ne sasvim fiktivnom istraživanju koje mu je u usta ubacio scenarist Alex Pina (najpoznatiji po seriji “La casa del papel”), čak 40 posto Španjolaca redovito posjećuje prostitutke.
U stvarnom im životu, Romeo zaključuje, nedostaje mašte. A narod bez mašte mrtav je narod. Nasreću, Romeo mašte ima dovoljno. Kad bi Michelin dodjeljivao zvjezdice bordelima, njegov bi ih Las Novias Club zaslužio barem četiri. Možda i pet. Jer u svojoj je pustinjskoj oazi mislio na sve - pri opremanju se razbacivao novcem koliko i kičem, a tridesetak ondje okupljenih djevojaka odabrano je kako bi udovoljilo svakoj zamislivoj maštariji klijenata.
Pomno ih je birao - s naočalama za vid nataknutim na korijen nosa pažljivo iščitavajući životopise onih koje su se za posao prijavile dobrovoljno ili testirajući znanja i vještine onih zavedenih praznim pričama o blagostanju kakvo čeka španjolske “konobarice”.
Ono na što Romeo nije mislio radnička su prava. Iako je, kako neduhovito ističe na početku, uvjeren da je Bog “prema kurvama bio milostiv” dajući im, zbog menstruacije, četiri slobodna dana mjesečno, što je gotovo 50 dana godišnje pa “imaju godišnjeg koliko i učiteljice”, njegove “cure” misle drugačije.
Mlada Kubanka Gina želi otkupiti dug nastao sređivanjem njezine “radne dozvole” ne bi li si tako osigurala potreban predah, a šefovo nerazumijevanje navodi je da ga u očaju napadne kičastim dekanterom. On joj uzvrati nožem, njezin vrisak začuju dvije kolegice, prava oživotvorenja tarantinovskih maštarija, i bez razmišljanja joj priskaču u pomoć. Uvjerene da su, razbivši mu lubanju, okončale šefov život, daju se u bijeg u kabrioletu omotanom šarenim lampicama, a potom, vraćajući se na mjesto zločina, autom nenamjerno trknu debelu madam, koja potom skonča pod kotačima jurećeg kamiona.
Pretjerano i šokantno nasilje možda bi i ostavilo dubljeg traga na gledatelju i izazvalo kakvo gnušanje u njemu da nije odviše bizarne kontekstualizacije, estetike videospota za hispanofoni ljetni hit pomiješane s melodramom svojstvenom južnoameričkim telenovelama i apsurdno odabrane glazbe čije lake i vesele note upućuju na to da se na ekranu ne događa ništa neobično, kamoli neprihvatljivo.
Naposljetku, to je Tenerife, otok čija varljiva zavodljivost se zrcali već u lažnoj mnogostrukosti njegova imena, otok čijim je posjetiteljima sve dozvoljeno i mjesto oživotvorenih maštarija. Na takvome mjestu i žena s diplomom iz biologije može, kao nešto jeftinija verzija Dite von Teese, postati omiljena prostitutka svojeg svodnika.
Svodnik može fatalan napad preživjeti i poslati svoja dva plaćenika, pomalo pojednostavljena brata, u lov na bjegunke, koje će ih nekoliko puta nasamariti, ukrasti im automobil u čijoj su bravi dečki zaboravili ključ, malo vitlati pištoljima i nekoliko se puta primjereno unerediti drogom koju Coral, predvodnici odmetničkog trija, propisuje veterinar. Isti onaj koji će, dok u pozadini svira nešto slično melodiji “Da mi je biti morski pas”, ranjenu Ginu pokrpati u šinteraju. Jer bolju mogućnost tri žene čije su glave ucijenjene i nemaju.
Ali Pina i njegov autorski tim priči ne dopuštaju da zapliva melodramatičnim vodama, nego je pretvaraju u punokrvnu akcijsku komediju. I to komediju bizarnosti u kojoj sve pršti od boja, preglasne glazbe i neprikrivenog seksepila pomiješanog s još slabije prikrivenim sadizmom ranjenog makroa. Mnogo je tu, naravno, klišeja - od, doduše, posve slučajnog utapanja bivših klijenata u kiselinskoj otopini do žena koje naokolo trče u previsokim potpeticama dok pištoljem vitlaju kao nezgrapnom torbicom, no ova brza i zabavna travestija u tom dijelu ipak jako dobro funkcionira.
Mudar je bio i potez kreatorskog tima da za ulogu treće prostitutke Wendy angažiraju južnoameričku pjevačku zvijezdu Lali Esposito, što je seriji već u prvom tjednu prikazivanja donijelo golemu gledanost u svim hispanofonim zemljama, a Pina je u jednom razgovoru rekao da je argentinsku, kao i kubansku glumicu odabrao kako bi što vjernije prikazao stvarnost španjolske prostitucije. I tu, zapravo, leži jedina zamjerka ovim neodoljivo zabavnim 25-minutnim tempiranim bombama.
Naime, dok s jedne strane ispisuje prilično nevjerojatan narativ očito nadahnut tarantinovskim stilom i španjolskim smislom za estetiku kiča, s druge izvlači duboko mračan podtekst o ženama koje u turističku meku bivaju dovučene na prevaru, kao roblje. Oduzimaju im se putovnice i određuje suludo visok i posve neutemeljen dug prema svodniku, nakon čega bivaju prisiljene na pružanje svakovrsnih seksualnih usluga.
U dvije godine, koliko je potrebno za podmirivanje iznosa od 250.000 eura, prisiljene su na seks s gotovo 10.000 muškaraca, a nakon toga, bez iluzija govori Coral koja se jedina prostituira zbog prijeko joj potrebne anonimnosti posla, postaju islužene i odbačene stare rage.
Naravno, s jedne je strane dobro i važno govoriti o crnilu skrivenom ispod šljašteće obmane svakog, pa i zabavnog parka namijenjenog odraslima. S druge strane, je li serija koja čak i nazivom odaje počast umjetnoj crvenoj koži, materijalu čiji lakirani sjaj sabire svu simboliku, uvrnutu privlačnost i kič estetike industrije seksa pravo mjesto za to?
Budući da se “Sky Rojo” u najvećem dijelu svoje minutaže ne shvaća ozbiljno, nego gledateljima nudi akcijom nabijenu, žustru i ubrzanu eskapističku zabavu, izjave poput one svodnikova pobočnika kako “ne treba gasiti bordele, nego je nužno dokinuti siromaštvo” djeluju poput bljutavih pokušaja pseudoaktivizma. Isto tako, lamentacija o “sjebanim, ranjenim ženama koje zbog toga katkad rade čudne stvari” izrečena dok se tri žene u donjem rublju i seksi platformama, na radost mnoštva, kupaju na benzinskoj postaji, odzvanja ehom stiha “ako sam žena, nisam budala” nekog lako zaboravljivog pokušaja s nekog od neupečatljivih izdanja Dore i jednostavno je - besmisleno.
Nasreću, takvi su momenti u manjini, a ono što ostaje je teatar apsurda, akcijom nabijena burleska, vodvilj ili travestija. Možda i jest samo šarena laž za odvraćanje pozornosti s pravih problema, no kao takva bolje funkcionira od pokušaja plesa na tankoj granici zabavnog, (al)i angažiranog. Uostalom, gusto nabijene scene i ne ostavljaju puno mjesta nekom dubljem razmišljanju, a drugu sezonu, najavljenu za kraj srpnja, neće se očekivati zbog dubinske introspekcije u živote žrtava trgovine ljudima, nego zbog nevjerojatno napetog završetka prve i nade u još šareniji prikaz seksa, droge i nasilja u španjolskoj prijestolnici apsurda.
Potražite novi broj tjednika Express na svim kioscima.