U trideset godina na sceni, Zabranjeno pušenje može se pohvaliti stotinama koncerata, brojnim hitovima te tisućama obožavatelja iz cijele regije. Do sada imaju deset studijskih albuma, a svaki njihov novi rad željno se iščekuje. Oni koji su dosad poslušali “Radove na cesti” neće bogohuliti pa ga uspoređivati s prva četiri kultna nosača zvuka. Ali neće ni griješiti i reći da je frontmen Davor Sučić (52), poznatiji kao Sejo Sexon, ublažio opise i mjesto tzv. malog čovjeka u zemljama u kojim politika igra glavnu ulogu, a mržnja, siromaštvo te krah ideala idu ruku pod ruku. Naravno, radi to s velikom dozom ironije i topline kako publika ne bi imala osjećaj da sluša uglazbljenu crnu kroniku nego bila u nedoumici hoće li se smijati ili plakati.

Posvetio pjesmu susjedu koji je nadrapao zbog marihuane

- ‘Tri kile, tri godine’ posvećena je jednom mom komšiji koji je zbog tri kilograma droge, to jest ne droge nego ‘trave’, dobio tri godine zatvora. I to samo zato što je htio malo zaraditi da bi ženi kupio novi namještaj. ‘Ti voliš sapunice’ priča je svih nas koji se moramo boriti sa suprugom kad se istovremeno prikazuje ‘Sulejman Veličanstveni’ i Liga prvaka. To je kao sukob titana! Dakle, borba za daljinski jednaka je onoj za vlast što je opet metaforička situacija koja prikazuje neku političku scenu - opisuje Sejo kako su tijekom dvije godine nastajale pjesme s novog albuma.

- ‘Kafana kod Keke’ je o onoj našoj kafani u Sarajevu, posljednjem bastionu u koji ne ulaze ‘bića iz džipova’. Takvih mjesta je ostalo malo i to su posljednje oaze - objašnjava Sejo.

Početak snimanja albuma “Radovi na cesti”, kaže, nikad neće zaboraviti.

- Kći Nora nam je taman tada prohodala. Nisam mogao raditi u mom studiju u potkrovlju kuće jer me bilo strah da se mala ne ozlijedi dok se penje po stepenicama kako bi došla do mene, pa sam snimao u prizemlju s njom u društvu. Mislila ja da njoj sviram pa je stalno plesala. Na kraju smo spojili ugodno s korisnim - kaže Sučić.

Bosanskohercegovački glazbenik sa zagrebačkom adresom deset godina je braku s fotografkinjom Sašom Midžor Sučić (42). Iz prvog braka ima djevojčicu Tesu (14), koja živi s mamom u Sarajevu, a sa Sašom ima sina Vitu (9) i kćer Noru (3). U šali kaže da ga Saša zove moj privatni Bosanac i da je život oca na službenom putu ključ uspjeha njihove veze.

Vito mu je zakucao na vrata na koncertu Kawasaki 3p-a

- Postoje dva različita pogleda na moj posao. Neki smatraju da mi to što sam često na turnejama djeluje pogubno na obiteljski život. S druge strane, kad sam na putu jedva se čekam vratiti i vidjeti Sašu i djecu. Nije loše to zujanje jer neprirodno je stalno biti uz nekoga bez obzira koliko ga voliš. Posesivnost guši. Na kraju ljudi prave žrtve koje završavaju primjedbama poput: ‘Nisam magistrirao ili nisam postala model zbog tebe’. To treba izbjegavati - kaže Sejo i dodaje da smatra da je neophodno uz obiteljski život realizirati i nešto drugo što te ispunjava.

- Kod mene su to nastupi. Posao mi je isti kao i u mornara ili astronauta i kad se vratim kući, dajem sve od sebe - rekao je glazbenik, koji priznaje da su mu se očinstvom život i prioriteti posve promijenili.

- Prije nego što sam postao tata, nisam ni imao prioritete, nego sam se uklapao u tuđe prioritete pa sam, na primjer, vikendom selio prijatelje, krečio im stanove, cijepao drva za roštilj... i sve ono ostalo što Bosanci u Zagrebu rade. Uglavnom, svima sam bio na dispoziciji u svoje slobodno vrijeme, nije bilo obiteljskih druženja, odlazaka u prirodu, zoološki vrt, parkove - takav oblik života nisam ni poznavao - kaže. Devet čarobnih mjeseci nikad mu nisu predstavljali problem.

- Ma, Saša je super trudnica. Ona je borac, do zadnjeg dana je bila u akciji, nama je Vito zakucao na vrata na koncertu Kawasaki 3P-a. Dan danas zafrkavam dečke iz benda kako postoje dvije teorije: da je dijete izašlo da što prije čuje njihove genijalne ritmove, a po drugoj teoriji je željelo samo pobjeći s koncerta - kaže Sejo kroz smijeh.

Iako ih ponekad dijele stotine kilometara, Sejina obitelj skupa provodi svake praznike. Mališane odgaja tako da im nastoji ne pružati loš primjer. No omakne mu se ponekad kad gleda nogomet, posebno prvenstvo BiH, da opsuje, ali ne želi im samo jednu stvar u životu.

- Neka rade što hoće, samo neka ne budu loši ljudi! Sve drugo je ok! Vito je kao mali imao jedan dirljiv običaj - u trenu kad bi čuo na radiju Zabranjeno pušenje, došao bi i zagrlio zvučnik, pa možda završi i s nama u bendu - kaže Sejo i dodaje da ne može reći da mu djeca nisu talentirana za glazbu.

Završili su fakultete jer su mislili da su loši glazbenici

- Pogotovo ovo dvoje starijih koji dobro sviraju klavir, no teško je reći gdje će ih život odnijeti. Nikad nisam sanjao da ću biti glazbenik. Bilo mi je nerealno da ću postati profesionalac u ligi u kojoj igraju Bijelo dugme, Azra, Leb i Sol..., što se najbolje vidi po bivšim članovima Zabranjenog pušenja koji su iz opreznosti završavali škole. Nekadašnji kompozitor Elvis J. Kurtović inženjer je građevine, saksofonist Ognjen Gajić bio je kontrabasist u simfonijskom orkestru, a pjevač Nele Karajlić završio je orijentalne jezike. No kao što se to kaže u Bosni: ‘Nije nikome dano nego je suđeno’ - kaže glazbenik. 

‘Današnji klinci nemaju šanse jer u njih nitko ne ulaže’

S nekadašnjim vokalom koji je opjevao hitove “Hadžija ili bos”, “Dobri jarani”, “Šeki is on the road again” mogao bi opet snimati, ali ističe da ima problem.

- Kako ću surađivati s čovjekom koji Sarajevo smatra nedostojnim posjeta, a mene taj grad inspirira. Razumijem da se sredina promijenila. Kako i ne bi kad je ondje palo 20.000 granata. Ali ondje danas žive oskarovci, Dubioza kolektiv, dobri bendovi i dobra raja koja ima najveći regionalni filmski festival. Nije to Bangladeš! Takav odnos nam je politika donijela, iako mi nismo ni u kakvim strankama, to ne znači da nije utjecala na nas - ističe Sejo. Tajnu generacije koja je stvarala ‘80-ih godina prošlog stoljeća, u zlatnom periodu jugoslavenskog rocka, objašnjava:

- To pitanje se dosta mistificira, a vrlo je jednostavno. Država je puno investirala u omladinu, bilo da se radilo o pionirima, omladincima ili propalitetima. Ona scena je postojala kakva jeste zato što je svako selo imalo dom kulture. Država je besplatno davala instrumente i dvorane u kojima se nastupalo. Ulagali su ogroman novac u mlade koji eto nisu morali kupovati glazbala da bi imali rock bend. Normalno da je takav rad dao rezultate. Želim reći: ‘Koliko para, toliko muzike’ - zaključuje Sejo.