Ispred službenog ulaza u firmu u kojoj radi dramski prvak Bojan Navojec, a mi ga čekamo, nalazi se šaht: naš najpoznatiji na svijetu, s imenom “Tomo Vinković”. Navojec malo kasni, ali je odlično raspoložen, pozdravlja usput kolege scenske tehničare, koji su baš na pauzi s cigaretom, i ljubazno moli da se još malo strpimo jer mu je sinula hitna ideja. “Kako se nisam prije toga sjetio”, govori i spretno namješta higijensku masku na šaht pa mobitelom okida fotografiju. Zbilja je odlična, a za Navojčev konceptualni trud “U potrazi za izgubljenim šahtom”, kako glasi i naslov njegove izložbe fotografija šahtova “Tomo Vinković”, postavljene prije nekoliko godina u Bjelovaru, znamo odranije. “Projekt ide dalje”, kratko će naš sugovornik, koji već ima pozamašnu kolekciju fotografija šahtova što ih je snimio kamo god je putovao svijetom. “Širim istinu o našem globalno najrasprostranjenijem kulturnom atašeu, šahtu koji nosi ime tvornice ‘Tomo Vinković’, nekadašnjeg industrijskog diva iz mog rodnoga grada. Mnogi su dokumenti te bivše, propale tvornice iz mog zavičaja, koja je cijeli svijet opskrbila izuzetno kvalitetnim šahtovima, nažalost, uništeni. Nešto je dokumenata ipak ostalo, a zahvaljujući uspomenama građana, nastojat ću obnoviti iščezlo povijesno pamćenje na tu tvornicu, ali i na tog čovjeka, Tomu Vinkovića, o čijoj se biografiji mogu naći tek skromni podaci. E sad polako radim na dokumentarnom filmu o Vinkoviću”, objašnjava Navojec. Doista, Wikipedijina natuknica o biografiji Tome Vinkovića veli samo ovo: “Tvrtka je dobila ime po istaknutom borcu NOR-a Tomi Vinkoviću (10. prosinca 1909 – 14. siječnja 1942.), koji je izvršio samoubojstvo da ne bi bio uhićen od strane pripadnika vojske NDH”. S tako skromnom javno-informativnom građom Navojčeva dokumentaristička motivacija da snimi film o strojobravaru, komunistu i istaknutom Bjelovarcu čije je ime nosila jedna od najvećih jugoslavenskih tvornica (traktora, prije svega), što je 1980-ih zapošljavala više od tisuću radnika - samo raste.