Međunarodni dan žena, 8. ožujka Sandra Lončarić (49) provest će na glazbeno-poetskoj večeri u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. No neće sjediti u publici nego će prvakinja Drame osječkog HNK s osječkom i zagrebačkom adresom sudjelovati u poetskom dijelu u kojem će predstaviti neke od najboljih ostvarenja recentne poetske scene ženskih glasova. Na pozornici će joj se pridružiti Lana Barić, Jelena Perčin, Monika Herceg i drugi, a za glazbeni dio zadužena je Zrinka Posavec s gostima.
Kako je došlo do suradnje s glazbenicom, pjevačicom i pjesnikinjom Zrinkom Posavec?
Redateljica večeri i moja draga prijateljica Lana Barić pozvala me da sudjelujem. Rado sam se odazvala jer je koncept zanimljiv, a ekipa divna, rado ću u tom društvu proslaviti Dan žena. Sretna sam što ga slavimo uz Zrinkinu glazbu i poeziju, kao i divnu poeziju drugih suvremenih hrvatskih pjesnikinja koje rado čitam. Volim slaviti žene i sretna sam da sam i sama okružena predivnim prijateljicama, koje zaista cijenim.
Na naslovnici Cafea utjelovili ste ženu s plakata J. Howarda Millera iz 1943. s porukom 'We can do it' ('Mi to možemo!'). Budući da su tijekom 2. svjetskog rata muškarci poslani u rat, žene su preuzele mnoge grane industrije, a time i tadašnje muške poslove, pokazujući da i one mogu pridonijeti jednako ravnopravno kao i muškarci. Kakav je danas, prema vašemu mišljenju, odnos između muškaraca i žena u glumi, ali i u svakodnevnom životu? Jeste li ikad na svojoj koži osjetili neravnopravnost?
Taj odnos, rekla bih, napreduje. No tu promjenu treba svaki dan poticati, a to nije lako. Žene su i dalje za istu vrstu i količinu posla često manje plaćene od muškaraca u svim profesijama, tako i u glumi. I na svjetskoj razini muški kolege su više plaćeni. Sjetimo se govora na dodjeli Oscara američke glumice Patricije Arquette kad je rekla da je vrijeme da žene i muškarci budu plaćeni jednako za svoj posao. I ta se borba, koju su počele tekstilne radnice prije više od 150 godina New Yorkom zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, nastavlja. Događalo mi se i da me podcjenjuju, ali sam se s godinama i iskustvom naučila izboriti za sebe. Mislim da je važno tematizirati tu problematiku u javnom prostoru jer mi se čini da ravnopravnost nije usvojena u praksi do kraja, nerijetko je na nivou parola i političke korektnosti, bez stvarnih pomaka u realitetu.
Iza vas je 90-ak odigranih predstava u karijeri dugoj više od 25 godina i s oko 50-ak glavnih uloga, više od 30 TV i filmskih projekata. Zavidna brojka! Kad pogledate unatrag, biste li išta mijenjali?
Ono što sam dosad naučila i iz ove perspektive sigurno bih na neke stvari drukčije reagirala, ali ne bih ništa mijenjala. Svaki projekt je bio novo stvaranje i kreiranje i to je ono što me pokreće. Bilo je tu uspona i padova, ali to je dio života, pa tako i posla.
Svjetsko, a naše - tako su opisivali drugu sezonu 'Šutnje' u kojoj ste briljirali ulogom inspektorice Vesne Horak. Kako je bilo snimati seriju s obzirom na to da je radnja serije dječja prostitucija i trgovina bijelim robljem, a sve je temeljno prema istinitim pričama? Kad ste Mataniću rekli 'da', jeste li već bili upoznati sa serijom ili ste naslijepo pristali na suradnju?
Pročitala sam romane Drage Hedla prije početka snimanja i Marjan Alčevski je odlično sažeo priču u scenarij. Znajući kako Dado radi i režira, sa zadovoljstvom sam prihvatila ulogu u 'Šutnji'. Snimajući, često mi je bilo teško pojmiti što su sve te djevojčice proživljavale.
Kako je došlo do suradnje s Daliborom Matanićem? Tu su i sjajni kolege poput Gorana Bogdana, Zlatka Burića, Leona Lučeva, Tihane Lazović...
Sjajna ekipa i ispred i iza kamere. Uživanje je bilo raditi sa svima njima.
Nedavno smo vas gledali u još jednoj seriji 'Gora'. Na Sljemenu vas je uhvatila velika oluja. Kako je to izgledalo? Kako je bilo raditi s novom generacijom glumaca?
Tako ja zamišljam apokalipsu... sve je bilo sivo oko nas, digao se jak vjetar, letjele su grane, padala drveća, grmi, tutnji, sijeva... Nimalo ugodno iskustvo.
Tu su i uloge u filmovima 'Sveta obitelj' i 'Žena s gumenim rukavicama'. Radnja 'Svete obitelji' smještena je u slavonsko selo 60-ih, a 'Žena s gumenim rukavicama' potpuno je snimljena u Slavoniji s pričom o strpljivoj spremačici tijekom štrajka obrazovnoga kolektiva za veća materijalna prava. Kako birate uloge? Čitate li uvijek scenarij prije nego što pristanete na ulogu ili?
Uglavnom odabirem uloge koje su mi izazov, ali naravno, i dobar scenarij je preduvjet.
Čini mi se kao da je Slavonija 'živnula' po pitanju snimanja. Snimala se u Osijeku 'Šutnja', pa filmovi 'Sveta obitelj', 'Žena s gumenim rukavicama'... Budi li vam to nadu?
Uvijek mi je drago kad se u Slavoniji nešto pokrene, pa tako i snimanja. Slavonci su poznati kao dobri domaćini, a to su i puno puta i dokazali na tim snimanjima.
Jeste li ikad odbili neku ulogu zbog vlastitih uvjerenja?
Dosad nisam imala priliku odbiti takvu ulogu jer sve što se nudilo, bilo mi je prihvatljivo. Događalo se jedino da moram odbiti neku ulogu zbog termina i pretrpanog rasporeda.
Svojedobno ste ispričali kako ste u jednom trenutku u Veneciji stajali uz Antonija Banderasa i Melanie Griffith, a nakon toga pet godina niste dobili ulogu. Kako ste se osjećali? Je li to razdoblje bilo presudno da zasnujete obitelj?
To je bilo u razdoblju samih početaka moje karijere. Nakon diplome snimila sam prvi film 'Zavaravanje' u kojem sam igrala glavnu žensku ulogu i za to bila nagrađena Velikom zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu. Iste godine snimam drugi film 'Crvena prašina' i s filmom odlazimo na poznati filmski festival u Veneciji gdje na jednom prijmu susrećem svjetski poznate ljude. Nestvaran početak! A onda pet godina ništa. Niti jedan poziv... Drago mi je da sam brzo izašla iz tog stanja neugodnog spuštanja na zemlju. Iskoristila sam tu pauzu kako bih osnovala obitelj i to mi je bila najbolja odluka.
U jednom životnom periodu iskusili ste i smrt bivšeg supruga, s kojim ste imali sjajan odnos i nakon rastave. Bili ste i tata i mama sinu, utjeha, rame za plakanje, a morali ste i pronaći snage u samoj sebi. Što vam je davalo snagu?
Iz tog teškog perioda izvukli su me vjera, obitelj, prijatelji... Svi su oni dali svoj obol da prebolim i prebrodim to teško razdoblje.
Sin Petar Tankosić vaš je blagoslov. Igra nogomet za Karlovac. Odete li nekad na utakmicu?
Odem pogledati neku utakmicu kad stignem, ali tad se previše stresiram gledajući. Stres mi je da se ne povrijedi, da dobro odigra, da bude pozitivan rezultat...
Sa 17 godina dobili ste reumatoidni artritis. Kako ste se nosili s time? Otud zdrave navike da ne pijete kavu, samo vodu (uz pokoju rakijicu)?
Kažu da je bolest sekundarna dobit jer kad se razboliš, počneš se brinuti o svom tijelu i zdravlju i stječu se neke nove dobre navike. Tako sam i ja... Nakon dijagnosticiranja refluksa, koji mi je u jednom trenutku spržio glasnice i ždrijelo, morala sam preko noći prestati piti kavu i od tekućine piti samo vodu. Ta je zdrava navika i ostala... Većinu vremena pijem vodu, ali i rakija i čaša vina ponekad su dobrodošli. Artritis je bio bolno i neugodno iskustvo, ali u sinergiji medicine i alternativnih metoda riješila sam ga se.
Kroz godine iskušenja, rekli ste, naučili ste voljeti sebe. Često ističete rad na sebi. Koliko vam je to pomoglo i privatno i poslovno?
Apsolutno puno. Radom i brigom o sebi spremnija sam odgovoriti na izazove koje mi život pruža. Učim i usvajam alate kako pomoći sebi, ali i drugima kad je to potrebno.
Kako održavate formu? (A da ste u top formi, uvjerili smo se na snimanju)...
U sportu sam od malih nogu. Godinama sam trenirala rukomet, plesala folklor i zapravo se cijeli život nastojim brinuti za svoje tijelo i ostati što dulje u odličnoj kondiciji - kako zbog zdravlja, tako i zbog posla.
Rođeni ste u Švicarskoj, a odrasli ste u Našicama. Kakav je bio prijelaz? Po čemu pamtite djetinjstvo?
Tog prijelaza se ne sjećam jer sam bila mala kad smo se vratili u Hrvatsku, ali se zato sjećam predivnog i bezbrižnog djetinjstva u Našicama. Živjela sam u naselju gdje je skoro svaka kuća imala dijete mojih godina i ta druženja u ulici, igra i smijeh zauvijek će mi ostati u divnom sjećanju.
Oduvijek ste bili, rekli ste, fascinirani malim ljudima koji 'žive' u tim 'kutijama'. Jednom ste se kao klinka ušuljali tati u radnju i rastavili masu televizora jer ste tražili te male ljude... Sjećate se toga? Što vam je tata rekao na to?
Zanimljivo je kako danas ja živim u toj kutiji. Tata je sigurno bio ljut, ali ništa ozbiljno jer bih se sjetila.
Htjeli ste biti stjuardesa, ali kao učenicu trećeg razreda gimnazije zaintrigirao vas je poziv na audiciju za Akademiju. Ne zato što ste dobili priliku pokazati glumački talent nego zato što ćete zbog odlaska na audiciju imati sve opravdane izostanke u školi. Kako ste roditeljima objasnili da je gluma ono čime se želite baviti? U kojem trenutku ste znali da ste ispravno odabrali?
Nakon audicije imala sam intuitivni osjećaj da tu pripadam. To je bila ljubav na prvi pogled. Roditelji na početku nisu bili oduševljeni cijelom tom idejom da se preselim u tad ratni Osijek, prekinem školovanje i počnem studirati nešto o čemu nisam nikad pričala da želim. Uspjela sam ih uvjeriti kako osjećam da je to moj životni poziv i zaista nikad nisam požalila.
Čiji savjet vam se osobito urezao u pamćenje?
Sjećam se savjeta profesora Tonka Lonze na početku studiranja koji je rekao da glumci moraju prije ulaska u kazalište iza vrata ostaviti sve svoje privatne probleme i priče kako bismo što lakše mogli ući u živote likova koje glumimo, da toga uvijek budemo svjesni. Ponekad zna biti teško ostaviti sve brige i probleme iza zastora.
Sa 46 godina postali ste prva nacionalna prvakinja Drame osječkog HNK u povijesti. Što vam je tad prošlo kroz glavu?
Bila sam sretna što su prepoznali moj rad i nagradili me najvećim statusom, ali svakako bila je to i velika obveza da dalje opravdam taj status.
Kad su roditelji bili najponosniji na vas? A vi najponosniji na vašeg sina?
Ponosna sam što je izrastao u divnog, empatičnog i sposobnog muškarca, a vjerujem da su i moji roditelji ponosni na to kako sam ja ispala.
Osijek ili Zagreb? Kazalište ili film?
Kombinacija svega i mislim da sam od svih tih kombinacija izvukla najbolje.
Koju si ulogu još priželjkujete i zašto?
Nemam nekih posebnih želja jer sve što sam dosad priželjkivala, to sam i ostvarila.
Jeste li se ikad vidjeli u Hollywoodu? Je li bilo poziva iz inozemstva?
Kao mlađa glumica maštala sam o inozemnoj karijeri, imala sam nekoliko suradnji i snimanja s američkim produkcijama kao što su serija 'Dig' i 'Crossing Lines', ali sad više ne razmišljam o tome, pa ni o Hollywoodu. Zadovoljna sam i sretna tu gdje jesam.
Gdje ćemo vas dalje gledati? Snimate li već nešto?
Trenutačno ne mogu govoriti o budućim projektima, ali svakako ćete saznati na vrijeme.
Ostavljate dojam samosvjesne, samopouzdane žene sa stavom. Ima li mjesta za ljubav?
Ima uvijek mjesta za ljubav. Znamo li u kakvim se oblicima javlja i gdje je sve prisutna, to treba moći vidjeti. Moja je dioptrija baždarena za to i ne trebaju mi ružičaste naočale.