Svjetski jazzisti dolaze u Zagreb, dovodi ih entuzijast, mecena Dražen Kokanović, pa je gostovao Jose Carreras, bio je u zagrebačkoj Areni u utorak veliki Nick Cave, Disneyeva predstava “Ljepotica i zvijer” rasprodana je u Lisinskom odavno, najave za “Orašara” već su počele...
Reklo bi se da u Zagrebu, metropoli svih Hrvata, ali i u ostatku jedine nam domovine sve blista. Pogotovo ako se sluša Andrej Plenković ili ovi njegovi iz stranke, poznati po poštenju, moralu i etici. No, izbliza gledajući, uz preduvjet dobre dioptrije i mrvu zdravog razuma, shvatimo da tomu nije baš tako.
Zagreb je postao prljav, sve je odbojniji, koliko je to god teško priznati, kao i država, gdje je sve veća konkurencija u skupljanju reciklirajućih boca. Beskućnika je sve više, skapavajućih penzionera također. Nije ni kultura na osobitoj visini, iako s početka teksta nabrojeno govori da se ipak nešto događa. I to dobro. Pregršt je još kazališnih predstava, i to dobrih, što novih, što starih, pa nastupi domaćih bendova, orkestara, filharmonije i solista... Zapravo, jedan veliki paradoks.
S jedne strane velika imena, velika djela, a s druge imamo Tomaševića, od milja zvanog Senf ili, primjerice, Bulja. Da sad ne idem u krajnost s onim Penavama, Pernarima, Plenkijima i njima sličnima. Oni koji s njima uspijevaju održati kakvu-takvu kulturnu razinu, sjajnu ponudu takvog sadržaja, zaslužuju svako priznanje, medalju.
Zamislite samo da Bulju ili Penavi morate objašnjavati važnost gostovanja Bob the Drag Queena sa showom “This Is Wild!”. Pa još da je nakon prvog nastupa potreban i drugi. Možda bi još zbog Boba i pristali, ali Drag Queen... Ne daj, Bože.