Pamtimo ga kao vrhunskoga glumca, kazališnog redatelja i producenta, ali Relja Bašić bio je puno više od toga. Bio je toliko svestran da je mogao biti i vrhunski jazz glazbenik ili sportaš, a mogao je mirovinu dočekati i kao pomorac. Ali prije svega Relju Bašića mnogi pamte kao čovjeka koji je živio za umjetnost.
POGLEDAJTE VIDEO: Prije 5 godina preminuo je Relja Bašić
Rodio se u Zagrebu 14. veljače 1930. u obitelji glazbene pedagoginje i pijanistice Elly Lerch i skladatelja i dirigenta Ive Prišlina. Roditelji su se razveli kad mu je bilo deset godina, a majka, čiji je dio obitelji bio židovskog podrijetla, preudala se za dirigenta Mladena Bašića. Okružen notama, Relja je mogao postati školovani glazbenik, ali je smatrao da je za to potrebno previše truda i odricanja, na što nije bio spreman. Ipak, do kraja života obožavao je jazz i naučio svirati kontrabas. Kod slavnog violinista, kompozitora, dirigenta i glazbenog pedagoga Stjepana Šuleka učio je violinu. No kad je Relji postavio ultimatum - hokej ili violina, Relja je lako donio odluku. Nastavio je s hokejem, a tome pridodao i košarku.
U srednjoj školi 1947. godine zbog sukoba s profesorom ruskog jezika preko noći mu je zabranjen nastavak školovanja, a baka se dosjetila da bi mogao upisati Pomorski tehnikum u Rijeci. Svidjela mu se ideja da plovi morima, pa je čak i diplomirao u zvanju brodski ekonom. No dvije godine rada u pomorskom poduzeću i čekanja na ukrcaj bilo je za njega previše, pa se vratio u Zagreb. I onda ovdje studirao ekonomiju, gdje je dogurao do apsolventa. Ipak, ljubav prema glazbi je bila na prvome mjestu.
- Počeo sam svirati kao student na ljetnim gažama na moru da bih se prehranio, a u Zagrebu sam dobar dio mladosti proveo u orkestru Miljenka Prohaske - rekao je davne 1969. godine u tada tiražnom glazbenom tjedniku Džuboks. Nakon što je diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, kao prvi Zagrepčanin kojem je to uspjelo, na jazz koncertima bi najavljivao strane glazbenike koji su nastupali u Zagrebu, a njegova ležernost u komunikaciji i poznavanje jazza svidjela se mnogima od njih, pa su ga brzo prihvatili u svoj krug.
- Prvi koncert koji sam vodio bilo je i moje prvo poznanstvo i prijateljstvo sa slavnim Louisom Armstrongom. Nakon toga uslijedila su prijateljstva s Dizzyjem Gillespiejem te Modern Jazz Quartetom i njihovim pijanistom Johnom Lewisom, koji me kasnije pozvao na veliki Jazz Festival u Newportu.
Tu sam upoznao još niz slavnih jazzista, među kojima je bio i Quincy Jones - prisjetio se Relja u tom razgovoru, pa rekao da će do kraja života pamtiti susret s Frankom Sinatrom.
- Budući da sam bio posebni gost festivala, propusnica mi je omogućila da upoznam i toliko osporavanu i kontradiktornu ličnost, ali jednog od najvećih showmana - Franka Sinatru. Bio sam jedan od nekoliko ljudi koje su mu predstavili tog dana. Cijelo vrijeme sam bio u njegovoj blizini. Fotografirao sam ga i pratio njegovo ponašanje. Kad on dolazi, organizira se takvo osiguranje kao da dolazi neki američki državnik. Na svakom koraku osjećalo se da je on jedan od najvećih show businessmana na svijetu, kako po nastupima tako po estradnom izgledu, ponašanju, šarmu. Jazz glazbenici imali su o njemu izrazito visoko mišljenje - pričao je glumac.
Relja je u takva društva ulazio s lakoćom. Osim šarma i inteligencije, Relja je bio iznimno obrazovan. Govorio je engleski, a uz baku i majku izvrsno je naučio njemački i francuski jezik, pa onda i talijanski, a kasnije i slovenski. Sve to pomoglo mu je da bude angažiran u mnogim koprodukcijama i stranim filmovima. Imao je i agenta u Parizu, pa je odigrao brojne uloge u stranim filmovima.
Kad je upisivao Akademiju u Zagrebu, redatelj Vlado Habunek silno se pobunio da ga se primi jer je smatrao da je Relja rođeni glumac i bez studiranja. Diplomirao je u klasi Branka Gavelle, a Bojan Stupica ga je potkraj studija 1955. uključio u ansambl zagrebačkog HNK. Nakon skoro 500 odigranih predstava napustio je HNK 1967. da bi postao slobodni glumac.
To mu je omogućilo da se posveti i režiji. U idućih šest, sedam godina igrao je u svim zagrebačkim kazalištima, od &TD-a, preko Komedije, Zagrebačkoga kazališta mladih, pa do Dubrovačkih ljetnih igara. U tom periodu odigrao je skoro 800 predstava. A onda je 1974. osnovao prvo putujuće kazalište Teatar u gostima. Igrali su tu velikani hrvatskoga i jugoslavenskoga glumišta, od Fabijana Šovagovića, Vanje Dracha, Ane Karić do Ive Serdara i Franje Majetića. U jednom razgovoru opisao je atmosferu koja je vladala među glumcima u Teatru.
- Najvredniji je duh zajedništva koji se pojavio u toj grupi poznatih glumaca, ali i izrazitih individualaca. Stvorila se nekakva atmosfera velike sretne obitelji koja je tijekom zajedničkih putovanja, ručavanja i noćenja uspjela izbjeći najbanalnije obiteljske svađe kakve se javljaju u obiteljima. Svaki od nas glumaca obavlja i niz pratećih kazališnih poslova. Eto, danas su moji glumci od 10 do 13 sati lijepili plakate za predstave po zagrebačkim dućanima. Nisam siguran da bi to radili drugi, a nama nije ispod časti. Zdravka Krstulović zadužena je za pranje i peglanje kostima, Franjo Majetić je rekviziter, Vanja Drach vodi brigu oko razglasa, magnetofona i tonskih efekata, Pero Juričić prodaje programe prije predstave, Fabijan Šovagović često, kao pasionirani stolar, pomaže u sklapanju i rasklapanju pozornice i vodi precizni dnevnik o radu, a Josip Bahert je inspicijent, vođa puta i računovođa - rekao je Relja Bašić u jednom razgovoru iz 70-ih godina.
Dotad je već odigrao u 20-ak filmova, no uloga Fulira u “Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970. obilježit će ga za sva vremena. Film Kreše Golika postao je kultni film o Zagrebu 30-ih godina 20. stoljeća, koji “glumi” metropolu, a zapravo je provincija, a Bašić je ovu ulogu odigrao tako briljantno da kasnije nije mogao dobiti glavnu ulogu jer su redatelji bili uvjereni da će ga publika i dalje gledati kao “gospona Fulira”.
- Od tog filma nisam bog zna kako profitirao. Dobio sam tad honorar od oko 9000 njemačkih maraka - rekao je u jednom intervjuu. Od tada redatelji su ga uglavnom uzimali za sporedne uloge, pa je odigrao u 60-ak hrvatskih i jugoslavenskih filmova, kao i u još 70-ak filmova njemačke, francuske i talijanske produkcije.
Tako je 1968. godine dobio je ulogu u “Michael Kohlhaas”, njemačkom filmu redatelja Volkera Schlöndorffa.
- Anita Pallenberg je u filmu igrala moju suprugu, a u to vrijeme je hodala sa slavnim Keithom Richardsom iz Rolling Stonesa. Snimali smo u Bratislavi i Keith ju je došao posjetiti, pa smo s još nekoliko kolega sa seta završili u restoranu. Bile su tu i druge zvijezde, pobjednik Eurosonga Udo Jürgens i još neki. U jednom trenutku kraj našeg stola našli su se neki ljudi iz Bosanske Dubice i zamolili me za autogram jer su me prepoznali s televizije - prisjetio se zgode Bašić, kojeg su Richards i Pallenberg pozvali da ih posjeti u njihovu domu u Londonu, što je kasnije i učinio. S njima je prvi put probao pušiti hašiš, ali kako je rekao, nije mu se previše svidjelo.
Njegov Teatar u gostima izveo je 4213 predstava i gostovao u 340 gradova, a Relja Bašić ugasio ga je nakon 30 godina - 2004. Režirao je 26 predstava koje su imale 2858 izvedbi. Po mnogočemu je ovaj doajen hrvatskog filma i kazališta bio apsolutni rekorder. Kad su ga novinari pitali u čemu je tajna njegove neiscrpne inspiracije kad su u pitanju gluma i režija, Bašić je rekao da je to zbir svih njegovih iskustava koje je sakupio prije nego što je postao glumac.
- Od rane sam mladosti bio svjestan težine i odgovornosti tog posla i da je najgore... biti prosječan. Zato sam uvijek imao užasnu tremu pred izlazak na pozornicu, ali sam svojom ekstrovertiranošću sakrivao strah od nastupa. Svašta sam u životu radio ne htijući otići u umjetnike, no izgleda da su geni učinili svoje! Danas mi nije žao ni za jednim danom lutanja i traženja jer su se sva iskustva skupila u mali arsenal iz kojeg ih prema potrebi pretačem u nešto što mi je u nekom trenutku potrebno za ulogu. Zanesenjaštvo je nužnost bez koje nema pokušaja, autorskih rezultata, novih iskustava. Čovjek, bez obzira na godine, mora imati tu tzv. mladenačku iskru. Ako je nema, postaje činovnik koji jedva čeka kad će završiti posao, kad će se vratiti kući. Najužasnije je kad se čovjek bavi nekom profesijom, a ne osjeća za nju zanos - rekao je. Posljednjih nekoliko godina života proveo je u strogoj izolaciji jer je nakon četiri operacije i ugrađenog umjetnoga kuka bio gotovo nepokretan.
- Nedostaje mi kontakt s kazalištem. Živim na sto metara od Gavelle, HNK, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade glumce, osim što ih vidim u lošim situacijama u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama koje su čisti bijeg glumca za honorarom - rekao nam je Bašić u intervjuu prije nekoliko godina.