Za dvije godine bit će 20 godina otkako sam snimio ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. Bio sam debitant i moram priznati da mi je malo toga ostalo u sjećanju. Sniman je kao televizijski film i napravljen je u produkciji HTV-a s budžetom od danas nezamislivih milijun kuna, pa su glumci i filmska ekipa dobili zanemariv novac jer su radili za televizijske honorare. Nasreću, potpisali smo svi ugovore da ako film zaradi dodatni novac od kino ulaznica, zarada će se podijeliti, pa je na kraju ispalo dobro jer ga je u kinu vidjelo 350.000 gledatelja. I HTV je dobio 40 posto od cijene kino ulaznica. Prodano je i 10.000 videokaseta, a direktorica Kinematografa tada mi je rekla da su od novca koji su Kinematografi zaradili na distribuciji i prikazivanju filma sagradili elitni klub iznad kina Tuškanac - prisjeća se Vinko Brešan kako je nastao jedan od najgledanijih hrvatskih filmova. 

Na pitanje kako danas reagira kad čuje repliku: 'Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu', Brešan kaže: - Svi mladi redatelji sanjaju kako će ih ljudi jednog dana pamtiti po stilu, po kameri, po nekom važnom djelu, a mene će izgleda pamtiti po paštašuti. Ali ne žalim se, kaže. I Matija Prskalo ima dobra sjećanja na film.

'Gospa' imala najveću budžet i malu zaradu

- Ne sjećam se više detalja, pa bilo je to prije 18 godina. Znam samo da je bilo problema i oko prebacivanja filma na filmsku vrpcu, pa s projekcijom i pozivom na Pulski festival… Honorari nam nisu bili ni važni jer smo bili super ekipa i jako mladi. Znam da smo naknadno, tek kad je film počeo skupljati lovorike, potpisali aneks ugovora i dobili još dio novca. Ali bilo nam je najvažnije da smo napravili najgledaniji film u Hrvatskoj - kaže Matija. 

Od pet najgledanijih filmova u kratkoj povijesti domaće kinematografije od osamostaljenja do danas svih pet su komedije. Top listu pred-vode teško dostižni filmovi Brešana 'Kako je počeo rat na mom otoku' i 'Svećenikova djeca'. Treće mjesto drži 'Što je muškarac bez brkova' Hrvoja Hribara iz 2006. godine, a na četvrtom i petome mjestu su još dvije komedije - Brešanov 'Maršal' i 'Sonja i bik' redateljice Vlatke Vorkapić.

 Svih pet snimljeni su skromnim budžetima, a bez pomoći države teško da bi ikad stigli do gledatelja. Jedan od najskupljih hrvatskih filmova je 'Gospa' Jakova Sedlara iz 1995., snimljen u hrvatsko-američkoj koprodukciji, koji je u konačnici stajao - za hrvatske prilike - vrtoglavih pet milijuna dolara. I publika i kritika su se složili da je film katastrofalan, ali ga je zbog velike propagande u kinima vidjelo 40-ak tisuća gledatelja. 

Ni Sedlarov 'Četverored' iz 1999. godine nije prošao bolje iako po budžetu nije zaostajao za 'Gospom'. U kinima je, za razliku od “Gospe”, doživio potpuni fijasko, unatoč tome što ga je izdašno sufinancirala čak i Hrvatska turistička zajednica i to pod izlikom da je film odlična promocija za hrvatski turizam. 

Ako je netko filmom Hrvatsku izreklamirao u svijetu, onda je to redatelj Vinko Brešan. Njegov zadnji film 'Svećenikova djeca'prikazivao se ili se trenutačno prikazuje u 30-ak zemalja širom svijeta - od Danske i Portugala, preko Njemačke, Italije i Austrije pa do Rusije i Brazila. U Hrvatskoj ga je vidjelo 158.000 ljudi, a u inozemstvu će, prema posljednjim podacima, ta brojka biti i znatno veća. 

Kinoprikazivači od ulaznica uzimaju 60 posto

 - Ukupni budžet filma bio je oko devet milijuna kuna, a od toga je Hrvatski audiovizualni centar dodijelio 4,900.000 tisuća kuna - kaže Mladen Maloča, vlasnik produkcijske kuće Interfilm, pod čijom su palicom nastala čak četiri najgledanija filma u Hrvata. Ostatak novca namaknuli su od Euroimagea i Filmskog centra Srbije. 

Unatoč lovorikama koje su pobrala 'Svećenikova djeca' i gledanosti u kinima, Mladen Maloča kaže da se nije obogatio:

- U Hrvatskoj kinoprikazivači od cijene ulaznice uzimaju 60 posto, a u inozemstvu je to 50 posto. Svoje troškove naplati i distributer te ono što ostane produkciji je vrlo malo. Ako vam kažem da je posljednji film koji je u europskim kinima imao zaradu bio ‘Peti element’, onda vam je sve jasno. Kako bi film zaradio od kinoprikazivača, morao bi imati više od milijun prodanih ulaznica.

Redateljica mlađe generacije Vlatka Vorkapić režirala je 2012. film 'Sonja i bik'. Priča o ljubavi između aktivistice za prava životinja i seoskog momka koji organizira borbe bikova drži zavidno peto mjesto po gledanosti s oko 98.000 prodanih ulaznica, od kojih je film prihodovao tek 300.000 kuna.

Producirao ga je također Mladen Maloča, a kaže kako je budžet filma bio oko šest milijuna kuna.

- Od HVC-a smo dobili malo manje od tri milijuna kuna jer je to bio Vlatkin prvi dugometražni igrani film, pa je dobila manji iznos kao debitantica, a ostatak smo dobili od HTV-a i koproducenata te nešto malo od sponzora. Sponzorstva na filmu bila su veća prije krize. Danas je to mnogo teže dobiti, a i iznosi su manji - kaže Maloča. 

- Riječ je o komediji mentaliteta, koja je temom privukla puno gledatelja. Imali smo i dobar termin prikazivanja u kinima, a danas bez imalo lažne skromnosti moram reći da je film doista dobar. No kad se počeo prikazivati u kinima, nisam bila tako samouvjerena. Sjećam se da sam prvi dan kinodistribucije potajno sjela za kompjutor i pogledala na internet-stranici kina koliko se karata prodalo. Laknulo mi je kad sam vidjela da je prodano prvih stotinjak ulaznica. Nisam mogla ni sanjati da će film dospjeti među pet najgledanijih filmova u Hrvatskoj - kaže danas Vlatka.

Inače, prema nekim računicama, producentima filma ostane tek između 10 i 12 posto zarade, a 'Sonja i bik' zaradio je 2,5 milijuna kuna.

Kad je riječ o trećem najgledanijem Brešanovu filmu, komediji 'Maršal', Brešan i Maloča su se prisjetili da je snimljen za tadašnjih milijun njemačkih maraka, a to bi danas bio ekvivalent iznosu od oko pet milijuna kuna. Vidjelo ga je 100.000 gledatelja. 

Velebitska bura me je dovela na rub bankrota

Još jedan film koji se uvrstio među top pet hrvatskih blockbustera je 'Što je muškarac bez brkova'. 

Prema scenariju Ante Tomića režirao ga je 2005. godine Hrvoje Hribar, današnji ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra. Njegov film u kinima je vidjelo čak 152.000 gledatelja, a financiralo ga je Ministarstvo kulture s 3,8 milijuna kuna. Od HTV-a su namaknuli još 1,4 milijuna kuna. 

- Film smo snimali podno Velebita u jesen i zbog bure smo prekinuli snimanje na tjedan dana, a to me kao producenta dovelo na rub bankrota. Spasili su nas sitniji sponzorski ugovori i prodaja ulaznica pa sam s oko 700.000 kuna vratio sve dugove - prisjetio se Hribar. Dodao je i da je film, osim u hrvatskim kinima, distribuiran u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj, Sloveniji i BiH. 

- Imali smo samo pet kopija na filmskim vrpcama koje sam razvozio po kinima jer zbog nedostatka novca nismo mogli napraviti više. Kad smo s tim završili, završio sam bolestan i premoren u krevetu iz kojeg se nisam dizao mjesec dana. Smatram da je film bio uspješan ne samo zbog gledanosti, nego i zato što nitko nije završio u zatvoru zbog dugova ili u bankrotu - govori danas kroz smijeh Hrvoje Hribar.

- Na setu se dogodilo sve što može biti noćna mora producentu i redatelju. Usred simanja prestala nam je raditi kamera, a kad su donijeli zamjensku i ona se ubrzo pokvarila, nevrijeme... Zbog svih stresova redatelj je kolabirao. Kao glumcu bilo je iznimno teško raditi, pogotovo dvije uloge, ali i veliki gušt kada bi se napravila sjajna scena - kaže Lučev. 

Film je bio odskočna daska i Mariji Škaričić koja je glumila i u 'Svećenikovoj djeci'. 

- Svećenikova djeca jest blockbuster ali nije to bio dok se snimao, budžet je zapravo bio skroman. Honorari su zapravo bili mali, govorim o glumačkom dijelu, pogotovo kad se uzme u obzir da će se film prikazivati i kao tv-serija a od toga mi nećemo više dobiti ni kune. Kasnije, kad je film postao hit, očekivala sam neki bonus i aneks od producenta za cijelu ekipu, ali to se nije dogodilo, Ali honorari su bili korektno i na vrijeme, kaže Marija. 

Dobio 4,6 milijuna kuna, a u kinu ga vidjelo 2556 ljudi

Nakon redateljske karijere, Hribar je od 2011. godine ravnatelj HAVCA - krovne udruge za nacionalnu kinematografiju, koja dodjeljuje novac hrvatskim producentskim kućama za filmske projekte. Na njihovim službenim stranicama dostupni su podaci o sredstvima koja je HAVC podijelio unazad šest godina, pa se može zaključiti da mnogi filmovi nikad nisu uspjeli vratiti uloženo, no vrlo je upitno je li prodaja kino ulaznica dokaz kvalitete. 

Primjerice, film 'Sonja i bik' od HAVC-a je 2009. godine dobio 2,8 milijuna kuna, dok je 'Ljudožder vegetarijanac' Branka Schmidta iduće godine dobio 4,2 milijuna. Za razliku od popularne komedije, ovaj triler ne može se ni približno pohvaliti takvim uspjehom. 

U usporedbi s njima, film 'Obrana i zaštita' Bobe Jelčića, kad bi se gledala samo prodaja karata, bio bi potpuni promašaj. HAVC je filmu 2009. godine dodijelio 4,6 milijuna, a u kinima ga je vidjelo 2556 gledatelja. 

Do danas je ipak najgore prošao film Lukasa Nole 'Šuti' kojem je HAVC dodijelio 4,5 milijuna kuna, a prodao je tek 341 kino ulaznicu. Iako njegov film obrađuje temu o obiteljskom zlostavljanju, hrvatska publika ipak više voli sjesti u kino i smijati se nego gledati tragediju. 

Nakon svega, mogao bi se olako izvući zaključak kako bi HAVC trebao financirati filmske komedije koje donose novac.