Eto možda pravog epitafa za Rajka Dujmića, iako je, za reći pravo, ovu (za njega sve više) “dolinu suza” napustio nakon što je njegova blistava zvijezda već pomalo izgubila sjaj. Ovih je dana mnogo toga napisano o Dujmiću, nabačena gomila biografskih općih mjesta, pa i uobičajenih hvalospjeva i “japajakanja” koja uvijek prate odlazak nekog našeg velikana. A Rajko je doista bio velikan hrvatskog (jugoslavenskog) popa, hitmejker s opusom koji bi posramio i neke velike svjetske gubice, a kamoli ne domaće zvjezdice-padalice “niskih vrhunaca” te estradnu sitnež koja se za njim (i uz njega) šlepala.
POGLEDAJTE VIDEO: Odlazak legende
Ne mislim samo na osvojeni Eurosong s Rivom i “Rock Me”, koautorstvo “Moje domovine”, trajnožareće hitove koji su - kao i ono “E, moj Saša” - s estradnog polja prešli u kolokvijalni govor, ostavštinu od koje se, kao i u slučaju ABBA-e i “Mamma Mia”, složio više nego pristojan glazbeni predložak mjuzikla, pa ni pjesme “javne površine” uz koje su, htijući to ili ne, odrastale generacije. Rajko je, naime, napisao i hrpetinu pjesama koje se otimaju prolaznosti masovnog ukusa i koroziji vremena te od 1977. pa do 1990. godine (što je razdoblje koje sjajno pokriva dvodijelna CD kompilacija “Za dobra stara vremena” s više od 100 minuta hitoidnog materijala) skladao, izvodio i snimio moćnu gomilu skladbi koje su doslovno redefinirale pojmove “zabavne” i “pop” glazbe. Baš onako kako je Arsen Dedić desetljeće ranije od konfekcijskog šlagerskog festivalskog odijela skrojio i sašio čudesan kantautorski opus.
Te - evo još jedne paralele - stubokom promijenio sliku Splitskog festivala. Jer ono što je za splitsku festivalsku “dalmatinsku šansonu” u šezdesetima bila “Kuća pored mora”, “Vraćam se”, “Stara cura”..., to su u sedamdesetima i ranim osamdesetima s Đurđicom Miličević Barlović kao “frontwoman” bili Rajkovi Novi fosili. Grupa sa zaraznim melodijama, ubojitim refrenima koji u uho ulaze na prvu, mekim srastanjima “zabavnjačkog” festivalskog štiha i suvremenog pop iskaza, organskim “simbiozama” poduka Ricchi e Poveri i ABBA-e te aranžmanima koji su ispovijedali neko “novo doba” i otklon od buzuki-sounda i mandolina.
Kao zadrtom rokeru kojemu festivali nisu bili pri srcu (dapače!), Rajku i Novim fosilima “priveo” me dragi pokojni prijatelj i redakcijski kolega, novinar i pjesnik Momčilo Popadić Pop. On me je i odvukao na koncert Novih fosila, a prije toga na tonsku probu i upoznavanje sa svojim prijateljem Rajkom.
U zamračenoj sportskoj dvorani na Gripama, meni nepoznati lik sjedio je za klavirom i svirao - Keitha Jarretta. Ako se dobro sjećam, bila je to tema “My Song”. Doslovno mi je “pala vilica” kad sam shvatio da je to Lima, momak koji stoji iza svega što su izvodili Novi fosili. I tako je u trenu u vodu pao stereotip (kojemu sam i sam robovao) o festivalskoj “kuruzi” i “umjetnicima” rokerske provenijencije, o glazbenicima za terase i plesnjake te “ozbiljnim” progresivnim rokerima.
Momčilo Popadić je, naravno, napisao neke od meni i danas najdražih pjesama koje je tako elegantno i znalački uglazbio Rajko. Antologijsku “Tonku” - jednu od tako osobnih i emocionalnih ljubavnih pjesama koje je Lima, kao bliski prijatelj i Tonke i Popa, tako dobro prepoznao - “Ključ je ispod otirača”, “Košulju plavu”, “Čuješ li me je l’ ti drago”, “Ne budi me mati”, “Nemaš više vremena za mene”, “Pomorska večer”, “Nikad više staro vino”, “Reci mi tiho, tiho”... Skrušeno priznajem da mi je mlada i vrckava Sanja Doležal bila manje po guštu od Đurđice (iako skidam kapu pred svime što je napravila s Fosilima i Rajkom), baš kao što - griješim li dušu? - Magazin po meni nikad nije našao dostojnu zamjenu za sjajnu Ljilju Nikolovsku.
Megahitovi i golema popularnost (i to u slučaju oba benda) govorili su drugačije, no za mene su oni “pravi” Fosili uvijek bili oni iz vremena bliske autorske suradnje Popa i Rajka (nažalost, prekinute Mominom smrću 1990.) te Đurđičine ere. Uz čudesna višeglasja sa Zecom (ujedno i odličnim gitaristom koji je davao popistički zvuk u Rajkovim aranžmanima) i Marinkom, Fosile iz tog vremena sam i danas spreman proglasiti sjajnim pop bendom koji bi i na tržištima mnogo većim od onoga (za današnje pojmove golemog) jugoslavenskog bili megazvijezde.
U retrospektivnom čitanju koje, nažalost, zaziva Rajkov odlazak i kraj jedne fabulozne skladateljske karijere, Novi fosili prolaze sjajno. Poput antologijskog albuma “Da te ne volim” (1978.) sa splitskim festivalskim zgodicima “Diridonda” i “Neka vali gingolaju svoje barke” te “Sanjaj me”, albuma “Budi uvijek blizu” iz 1981. s “Plavom košuljom”, “Sašom”, “Tonkom”, “Ključ je ispod otirača”, “Budi mi uvijek blizu”..., ali i prvog albuma sa Sanjom “Poslije svega” iz 1983. (koji je dao izvanvremenu “Milenu” s Tutićevim tekstom, “Bilo mi je prvi put”, “Pazi da ne nazebeš”, “Poslije svega”), “Za dobra stara vremena” 1986. (s naslovnom pjesmom, “Momo zašto plačeš”, “Naš stari” - s Popovim tekstom - kao Rajkova posveta Moki, “Sjeti se”, “Putuj sretno” u modificiranom ska ritmu, “Lorena” u maniri ABBA-e, “Do zadnjeg dinara”)...
Rajko se godinama borio sa svojim demonima, no po onoj staroj dalmatinskoj izreci, sasvim je sigurno “bilo još u’ja u svići”, negdje zakopanog nadahnuća i razloga za pjesmu. Nažalost, nikad ih nećemo čuti, no onih pedesetak antologijskih pop skladbi koje su odavno tetovirane u kolektivno sjećanje brojnih generacija Rajkov su trajni spomenik.
POGLEDAJTE VIDEO: Estrada je u suzama zbog smrti Rajka