Jugoslavenska kinematografija, koliko je god hvaljena bila, imala je svoju mračnu stranu te nije bila imuna na zabrane.

Specifični EX-YU stil podrazumijevao je ono što bismo nazvali sirovim, naglašenim scenama s puno psovki i prostota, scena nasilja i zločinja, a sve začinjeno gomilom crnog humora.

No, neki filmovi su u tome ipak izgleda pretjerali, pa su ih vlasti odlučile cenzurirati u razdoblju od 1947. do 1991., kad je snimljeno preko 1000 filmova.

1. Grad

Ovaj je film jedini koji je bio i sudski zabranjen u bivšoj Jugoslaviji, što je svakako bilo neobično za vrijednosti socijalizma, jer je znatno češća bila praksa u kojoj bi vladajuća garnitura odlučila da se on ne prikazuje, pa mjesta za sud nije ni bilo. 

No, ovo djelo redatelja Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca očito je zahtijevalo takav poseban tretman. Za to nije bila zaslužna golotinja, već neki drugi elementi koji su smetali vlast u ovoj psihološkoj drami koja pleše na granici depresije i melankolije.

Sam film prati tri usporedne, no odvojene gradske i tmurne priče. U obrazloženju sudske presude donesene u Sarajevu stoji:

"Druga priča 'Srce' prikazuje jednog lječnika (filmu je suđeno u Sarajevu, otud ijekavica - prim. nov.) koji otpraća iz svog stana prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe budalom, govoreći da treba da se opere.

U međuvremenu na ulici, kraj izloga, prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju i koji nakon hodanja po ulici dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj strani prikazuje jedan čovjek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od kojih sjeda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovjek boluje od srca.

Zašto je zabranjen?

Za pretpostaviti je kako komunistima nije smetala kritika prikazane stvarnosti u filmu, već sama činjenica da je film imao drugačiji odnos prema stvarnosti. Vjerojatno niti likovi iz filma nisu bili baš za poželjeti - od homoseksualca do prostitutke, a ključan je i trenutak u kojem se u pojavljuje i prsluk iz Italije, za kojeg se kaže kako je ljepši od jugoslavenskog. Provokativan je bio i lik kapitaliste kao direktora poduzeća te smrt ratnog invalida partizana kojeg su pretukli nasilnici - sve u svemu, sudskom je odlukom naređeno da se film spali, no ipak se čuva u arhivima.

2. Jutro

Na pulskom festivalu ovaj je film pobrao tri nagrade, a jednu je osvojio glavni glumac Ljubiša Samardžioć u Veneciji. Radnja prati partizanskog poručnika koji ulazi u oslobođeni Čačak. Prolazeći kroz razne sukobe u prvim poratnim danima i boreći se sa bivšim neprijateljevim suradnicima i izdajicama, bivši vojnik nastavlja sa ubijanjem, čak i u vrijeme mira. Tako da se rat nastavlja kao njegova unutarnja borba i borba sa ljudima oko njega. Jedna partizanka u filmu osuđena je na smrt, pa su pred nju doveli naoružanog zarobljenog Nijemca kako bi joj stvorili iluziju da će umrijeti od neprijatelja.

Pogledajte scenu iz filma: 

Zašto je zabranjen? 

Pretpostavlja se kako je moralistima tadašnjeg doba najviše smetao sam glavni lik partizanskog poručnika Smokija koji samo misli na ku*ac, pa tako i na grobu nekadašnjeg suborca obrađuje mladu partizanku perverzijama.

3. Rani radovi

Ovaj Rani radovi na alegoričan način izlažu priču mladih sudionika studentskih demonstracija, lipnja 1968. u Beogradu: tri mladića i djevojka Jugoslava, suprostavljaju se malograđanskoj rutini svakodnevnice. U želji da promijene svijet, nadahnuti tekstovima mladog Karla Marxa, odlaze u sela i tvornice kako bi probudili svijest ljudi, ohrabrili ih u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

U tom boravku i radu na terenu se suočavaju sa primitivizmom i s vlastitim ograničenjima, slabostima, nemoći, ljubomorom. Potom su i uhapšeni. Frustrirani što je planirana revolucija neostvarena, tri mladića odlučuju da eliminirati Jugoslavu, svjedoka njihove nesposobnosti. Pucaju u nju, prekrivaju je partijskom zastavom, pale njeno tijelo, te od planirane akcije ostaje taman dim koji se diže u nebo.

Jugoslavu je glumila tadašnja miss Srbije Milja Vujanović koja je bila poznata po obnaženim ulogama, što je populariziralo film i prije nego je izašao. U javnost su procurili dijelovi scenarija poput: "Njih dvoje se uvlače kroz prozor u sobu. Jugoslava ne smije kući, ali neće ni voditi ljubav s Dragišom. Ipak joj on svlači komad po komad odjeće, dok mu ona 'smiruje nervozu' čitanjem nekakvog ne baš pametnog filozofskog traktata o stidu i revoluciji..."

Pogledajte scenu iz filma:

Zašto je zabranjen? 

Unatoč tome što je dilm poznat kao jedno od najvećih međunarodnih ostvarenja jugoslavenske kinematografije osvajanjem Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu, film nije sudski zabranjen, no nije prikazivan u SFRJ. Uzrok toga se krije u navodnim bezrazložnim scenama nasilja, golotinje, vulgarnosti poput izmeta i sličnog.

Pogledajte slavnu scenu iz filma koja se navodila kao primjer nepotrebne golotinje i provokacije:

4. Plastični Isus

Film koji se usudio usporediti Josipa Broza Tita s Hitlerom, ali i sveprisutne teme ismijavanja svega, ovaj je film odmah osuđen na neprikazivanje, a njegov je autor zabršio u zatvoru. Zapravo je riječ o diplomskom radu režisera u kojem je glavni lik zagrepčanin Tom koji živi u Beogradu, a financiraju ga ljubavnice.

Nakon što ga ostave obje ljubavnice, useljava se kod sestre muža posljednje ljubavnice, koji ga na kraju filma ubije.  Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih uspoređuje te režime. Također, u filmu se prvi put pokreću tadašnje tabu teme, poput homoseksualnosti i promiskuiteta, a i prvi put se u jugoslavenskom filmu pojavljuje goli muškarac. 

Pogledajte cijeli film: 

Zašto je zabranjen?

Osim političkih uvreda, upravo zbog navedenih tabu tema poput promiskuiteta i homoseksualnosti, a režiser je zbog njega osuđen na tri godine zatvora. Politički je progonjen i glavni glumac, a film se počeo prikazivati tek 20 godina nakon što je nastao.

5. Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji

Premijerno je prikazan u Puli na filmskom festivalu 1971. godine, nakon čega je zabranjen i nikada se nije našao u kinematografskoj distribuciji. Ovo ostvarenje donosi priču o revoluciji iz 1945. godine, zajedno sanacionalnim oslobođenjem, koja je bila vojnička, gruba, ali istovremeno i fascinantna, artistička.

Zajedno s nacionalnom revolucijom morala se dogoditi i ona manja, unutar obitelji. Jedna obitelj uči nove pjesme koje treba recitirati i pjevati, zaboravlja stare običaje poput plesanja ili izrada goblena. Ovaj film, povremeno strog, povremeno veoma veseo, govori o tome šta ostaje od obitelji u koju uđe revolucija i što ostaje od revolucije koja uđe u jednu obitelj.

Zašto je zabranjen?

Najupitnija je svakako scena u kojoj u tek oslobođenom Beogradu partizanski komesar u salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana te naređuje svima da "Jedu Staljinov mozak".

Pogledajte film:

6. WR - misterije organizma

Ovaj poludokumentarac za mnoge je jedno od najboljih ostvarenja jugoslavenske kinematografije koje nikad nije ušlo u komercijalnu distribuciju, a snimao se u SAD-u i SFRJ od 1968. do 1971. te je posvećen Freudovom učeniku Wilhelmu Reichu. Priča prati mladu komunisticu Milenu koja slijedi ideje psihoanalitičara te želi uvjeriti okolinu kako treba izvesti klasnu, a onda i seksualnu revoluciju.

Ona se zaljubljuje u ruskog klizača Vladimira Iljiča, i ta će joj ljubav doći glave. U isto vrijeme njena prijateljica Jagoda prakticira slobodnu ljubav i mijjenja partnere. Na kraju filma Rus klizač, prvak u pravolinijskom klizanju, klizaljkom odreže glavu Mileni.

Zašto je zabranjen?

Takve scene seksa i direktne političke izjave nisu do tada viđene u nekom jugoslovenskom filmu. Film je podigao veliku buru u jugoslovenskoj javnosti, ali i dobio odlične ocjene na svjetskim festivalima.

Pogledajte film: