Najveće priznanje u životu nisu mi bile kolajne, plakete ili pehari, već činjenica da su svi zaposlenici kazališta Kerempuh 2013. potpisali peticiju da ostanem na čelu te kuće. Glumci su me spasili i 1991. godine, kaže Duško Ljuština (69).
Glumio u Hollywoodu
Najdugovječniji kazališni ravnatelj i menadžer iza sebe ima i glumačku karijeru. Proglumio je silom prilika na američkoj turneji s predstavama “Oslobođenje Skoplja” i “Karamazovi”. Glumac Mile Rupčić dobio je dijete i otputovao, pa je Ljuština umjesto njega igrao u Los Angelesu. U New Yorku ga je Miodrag Krivokapić upitao može li odigrati predstavu da on posjeti rođake, piše Ljuština u svojoj knjizi “Rasprodano”.
– Bila je to zadnja predstava na turneji i ja sam je odigrao. Jedini sam hrvatski glumac koji je proglumio u Hollywoodu, a karijeru završio na Broadwayu. Nakon toga sam odlučio da nikad više neću glumiti – rekao je Ljuština.
Naš najuspješniji kazališni menadžer prve je organizacijske korake napravio na estradi. Rock sastav Crno-bijeli, čiji je najpoznatiji član bio Rajko Dujmić, ponudio mu je da kao tehničar krene s njima na turneju po Jadranu. Kad su se vratili u Zagreb, predložili su Dušku da im bude menadžer.
– Zarađivao sam mjesečno oko, današnjih, deset tisuća eura. Vozio sam BMW i stanovao u stanu od 280 kvadrata – priča Ljuština.
Istovremeno je pokrenuo još jedan posao. S budućim puncem je zakupio jedan brijeg i prodavao tisuće tona voća. Kako vinograd na brijegu nije bio održavan, od tog su grožđa pekli rakiju. Navečer bi mu dolazili Rade Šerbedžija i Mile Rupčić.
Ljuština ističe da ga je život naučio boriti se. Rođen u Glibodolu, zbog velikih se snjegova, kao školarac preselio obitelji u Srijem.
Bio primjeren omladinac
– Surovi dječji podsmijeh koji sam doživio u Srijemu sudbonosno je utjecao na moj život. Pobjegao sam od teških ličkih snjegova, od pješačenja, a tamo su mi se djeca smijala dok sam u školi recitirao stihove na ekavici. Samome sam sebi rekao: “Nećete se vi meni smijati. Ja ću ipak radije šibati sedam kilometara pješice do škole, nego trpjeti da mi se izrugujete” – prisjeća se Ljuština.
U ogulinskoj gimnaziji su ga primili u Savez komunista što je tada bila potvrda da ste uzoran član društva i dobar đak. Bio je radostan i uvjeren da će njegov otac za tu priliku ispeći janje. Tata ga je s mučnim zaprepaštenjem upitao „Sine, pa što ti je to trebalo?“ Govorio mu je da su bili među bogatijim ljudima u selu, a onda su ih otjerali u seljačku radnu zadrugu. Iz zadruge izašli su kao sirotinja, jer su si članovi Partije uzeli bolje žlice, bolje tanjure, bolji plug, bolje konje.
Zbog estradnog menadžeriranja u Centru za kulturnu djelatnost njegovi su poznanici dugo vagali hoće li ga primiti. Menadžerstvo mu je omogućilo luksuzan život, netipično za omladinskog rukovoditelja.
'Svoje prve organizacijske korake napravio je na estradi. Duško Ljuština bio je menadžer rock bendu Crno-bijeli, čiji član je bio i Rajko Dujmić'
Obratio se Mesiću jer su mu neki nakon rata željeli “skinuti glavu”
Primili su ga u Centru za kulturnu djelatnost, no otišao je zbog Fadila Hadžića koji je htio da on bude ravnatelj Satiričkog kazališta Jazavac. Rekao mi je: “Treba mi dobar organizator. Program imamo, publiku imamo... Samo organizatora nemamo“, prisjeća se Ljuština. Zajedno su postupno oblikovali novi repertoar i stvorili novi ansambl.
– Nikad u životu ni od čega ne odustajem. Dnevno radim najmanje 12 sati i tako već trideset godina, bez pauze – pojašnjava Ljuština.
Prvi je u kazalište uveo totalni marketing dovodeći publiku. Tvrdi da je ansambl najjači marketing kuće. Ipak, vrlo malo hrvatskih glumaca, ističe, zarađuje ozbiljniji novac.
– O nekoliko starijih glumica pisale su novine, tražile pomoć za njih, spašavale ih od ceste, od života beskućnika. Glumci su u Hrvatskoj već sada sirotinja. Tarik Filipović i Rene Bitorajac pristojno žive. Kupili su stanove vlastitim novcem i dobro im ide, ali nisu bogataši – kaže Ljuština.
Ravnatelj se, dodaje, mora znati postaviti i prema političarima i prema umjetnicima te barem prividno služiti i jednima i drugima. Kaže kako su mnoge hrvatske drame zadnjega desetljeća bile nužan rezultat nerealne ambicije, nezajažljivosti, pohlepe, previsoko postavljenih ciljeva.
– U politici i životu ne može se bez ambicija, ali valja imati mjeru. Svi su odletjeli visoko u nebo, i pomislili da je svijet njihov. Ja od tog poremećaja nisam nikad patio – rekao je Ljuština.
Vrijeme pred Domovinski rat pamti kao lijepe godine slobode, kreacije, razdoblje uzleta. A onda su, ugledavši ga, dojučerašnji prijatelji počeli prelaziti na drugu stranu ulice. Priča da su započele smjene nepodobnih.
– Dvije pune godine nisam bio ništa. Jedan mandat ravnatelja Jazavca bio mi je završio i javio sam se na novi natječaj. Bio sam jedini kandidat jer se u vrhu HDZ-a nisu stigli dogovoriti tko bi se od njih javio. Moga su oca smatrali najpoštenijim čovjekom Brinjske doline, a ja sam 1991. jedva preživio na svome mjestu u Jazavcu – kaže.
Navratio je tada i u mesnicu u kojoj je uvijek kupovao meso. Htio je tamo ostaviti ključeve suprugina automobila. Mesar mu je rekao: “Vi ovdje više ne možete kupovati meso, a kamoli ostaviti ključeve'.
Kada je politika odlučila “skinuti mu glavu” Darko Stazić otišao je Stjepanu Mesiću. Rekao mu je da dolazi u ime svih glumaca Kerempuha koji hoće samo s njim raditi jer je dobar direktor, brine se za ansambl, muči se, radi za glumce. Mesić je potom nazvao ljude koju su odlučivali, i rekao da ne diraju Ljuštinu. Učinio je sve što je mogao da ga spasi pa je na idućoj gradskoj skupštini izabran za ravnatelja.
Bandić mu vratio Zagreb
– Kada sam se vratio u sedlo, ti koji su do jučer prelazili na drugu stranu ceste, prvi su mi se najavljivali i tražili novac. Ona mesnica u kojoj više nisam mogao kupovati meso, propala je, a mesar se odselio – kaže Ljuština.
S Milanom Bandićem se zbližio kad je 2000. godine, na njegov poziv, postao zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu. Tada je postao član Izvršnog odbora gradske organizacije SDP-a zadužen za obrazovanje, kulturu i šport.
– Zvuči pomalo gordo, ali meni je Milan vratio i Zagreb i Hrvatsku, koje su neki, prije toga, svim silama nastojali odvojiti od mene. E, kada ti to netko učini, kažeš “Po cijenu života, vratit ću to Milanu Bandiću – priča.
Pomogao je Šerbedžiji
Rade Šerbedžija i Boro Vujčić 2001. su osnovali Teatar Ulysses. Prva predstava, imala je gubitak od milijun kuna pa ga je Šerbedžija pozvao da mu pomogne riješiti problem.
– Uz pomoć sponzora i kao producent organizirao sam ekipu i omogućio Ulyssesu pozitivno poslovati. Teatar je postao vrlo bitan turistički i kulturni zamašnjak istarskog područja no nekima je smetao Šerbedžijin povratak u Hrvatsku – priča Ljuština.
Zahvaljujući Ulysessu na sceni su se ponovno spojili Zlatko Vitez i Šerbedžija. Mnoge je to iznenadilo i razočaralo, a u nekima je pobudilo nadu za neki ljepši svijet. Osim Ulyssesa, ističe Ljuština, ne postoji nijedno kazalište u Hrvatskoj čiji osnivač sebi nije uzeo ni kune. Kaže kako si je Šerbedžija za gostovanja sam plaćao obroke i bez dnevnice kao zmaj odigrao glavnu ulogu.
– U svih 17 godina Teatra Ulysses on i njegova supruga nisu primili ni kunu plaće za svoj posao, a smatra se da obitelj džabe ljetuje na Brijunima – govori Ljuština. Javnost, dodaje, misli i da se sa spomenutim dvama brijunskim objektima koriste besplatno, a svake godine Ulysses tu ostavi između 450 i 500 tisuća kuna za smještaj. Rodno mjesto svih nevolja po mišljenju Duška Ljuštine je politika.
– Dok nisam ušao u politiku, nisam o sebi pročitao ni jednu jedinu neistinu. Otkako sam ušao u nju, nisam pročitao nijednu istinu. Takve me neistine pogađaju mnogo više no što pokazujem. Ljudi te napadnu za nešto što nema veze s mozgom, što nema s tobom ama baš nikakve veze – rekao je.
U mirovini se Ljuština ne može zamisliti kako peca pastrve, ispunjava sudoku te da kazalište gleda samo u vijestima iz kulture. Ostat će, kako kaže, vjerni vojnik svom Kerempuhu, a Teatru Ulysses će posvetiti više vremena.
U politici i životu ne može se bez ambicija, ali nikad nisam poletio visoko u nebo i pomislio da je svijet moj, kaže ljuština
Najdugovječniji kazališni ravnatelj je napisao knjigu o 50 godina karijere i svojim anegdotama